
Gotovo svi ljudi koji se smatraju slobodnim i neovisnim o bilo kakvom intelektualnom utjecaju, robovi su teorija nekih od pokojnih ekonomista. Draž povijesti i njena enigmatska pouka leži u tome da je između jedne i druge epohe sve nekako sasvim drugačije, iako se ništa ne mijenja: "Nastavak ekonomske krize". Financijske krize imaju zajedničke osobine: ekonomski bum prije kolapsa, apsurdno povećanje vrijednosti dionica na burzama, enormna devijacija od cijena stvarnih vrijednosti, brza akumulacija dugova. Tko je kriv? Financijski i ekonomski alkemičari privatnog međunarodnog korporativnog režima i dalje skreću pažnju s monetarne okupacije novčanih sustava suverenih naroda i nacija uvjeravanjem javnosti da su gospodarske krize izuzetak, a ne pravilo.
Posljedično, cijeli financijski sektor je postao "subprime" katastrofa, svi sektori gospodarstva su prezaduženi, na rubu bankrota koji samo što nije, ne zbog nedostatka likvidnosti, već zbog velikog manjka solventnosti. Ubrzo nas sve očekuje niz stečajeva trgovačkih društava, banaka i kućanstava. No jedna stvar je kad propadaju doista nesolventne banke, tvrtke i pojedinci, igrači pokera, a potpuno je druga stvar kad stradavaju skroz nevini gledaoci ekonomske krize prisiljeni na bankrot jer je presušio kredit gušeći podjednako i krivce i nevine.