PODJELA IMOVINE SFRJ: Gdje su nestali deseci milijuni dolara koji su se nalazili na deviznim računima bivše Jugoslavije?

13.11.2019, Jutarnji List

Nakon medijskih napisa da Hrvatska od Srbije u okviru sukcesije bivše SFRJ potražuje 148,5 milijuna dolara od ukupnih sukcesijskih sredstava koje je Srbija navodno ilegalno potrošila visoka dužnosnica ministarstva vanjskih i europskih poslova je u srijedu rekla kako će Hrvatska ustrajati na tom da se utvrdi kako su ta sredstva nestala i da ih Srbija kompenzira.

Večernji list u srijedu je pisao kako se u trenutku raspada bivše države na deviznim računima u mješovitim bankama SFRJ-a u inozemstvu nalazilo 645,55 milijuna američkih dolara, zbog čega Hrvatska, kojoj po Sporazumu o sukcesiji treba pripasti 23 posto tog iznosa, od Srbije traži 148,5 milijuna dolara.

No, kad se trebalo početi razgovarati o podjeli, Srbija je ostale države obavijestila da je na računima samo 56 milijuna dolara, odbijajući objasniti gdje je novac, navodi taj dnevni list, dodavši kako Hrvatska ima dokaze da su se zajednička sredstva devedesetih koristila za plaćanje inozemnih dugova srbijanskih tvrtki te da je Beograd posebno instruirao banke da se novac ne koristi za druge republike.

Na petom sastanku Stalnog zajedničkog odbora, tijela za nadzor provedbe sukcesije, u srijedu u Zagrebu Hrvatska je kao domaćin postavila pitanje tih sredstava kao posebnu točku dnevnog reda.

"Hrvatska će ustrajati na tom da se utvrdi kako su ta sredstva nestala i da se na odgovarajući način pronađu mehanizmi kompenzacije od strane one države sljednice za koju se potvrdi da su ta sredstva protupravno korištena", rekla je u srijedu novinarima nakon sastanka odbora državna tajnica ministarstva vanjskih i europskih poslova Andreja Metelko-Zgombić, govoreći o Srbiji.

Srbija je bila ta "koja je odobravala skidanje sredstava sa tih računa Narodne banke Jugoslavije u mješovitim bankama u inozemstvu i to je svakako nešto gdje ćemo morati pronaći načine kako to urediti", dodala je Metelko-Zgombić.

Sporazum o sukcesiji bivše SFRJ potpisan je u Beču 2001., a na snagu je stupio tri godine kasnije, nakon što ga je ratificirala i posljednja država - Hrvatska.

U ugovoru o sukcesiji koji su potpisale države sljednice izričito se navodi kako je 2001. procijenjeno da je na računima mješovitih banaka SFRJ 645,55 milijuna američkih dolara. No, naknadno se pokazalo da veliki iznosi nisu na tim računima - Srbija je izašla s podatkom da je ostalo oko 50 milijuna dolara, rekla je Metelko-Zgombić dodajući kako se kasnije utvrdilo da ima nešto više sredstava.

Metelko-Zgombić je Istaknula kako postoji opće razumijevanje svih država sljednica, pa tako i Srbije, da "trebamo sjesti i razgovarati o toj temi", pa je izrazila nadu da će se "u jednom vremenskom razdoblju, bilo ono kraće ili duže, uspjeti pronaći rješenje".

Državna tajnica je kazala kako će se to pokušati postići daljnjim diplomatskim putem i kroz dijalog, naglasivši kako su sve države sljednice zainteresirane za nastavak razgovora, no da su "sve opcije na stolu" što se tiče daljnjih pravnih opcija.

Sporazumom iz Beča nije formalno određeno tijelo iznad država potpisnica koje bi donosilo konačnu odluku ili presuđivalo u njihovim sporovima, a za donošenje svake odluke potrebna je jednoglasnost svih država.

Na današnjem sastanku države su se usuglasile da će ubrzati rad na provedbi sporazuma. Od njegovog stupanja na snagu 2004. održalo se samo pet sastanaka, a posljednji je bio u Sarajevu 2015., a prije toga 2009. u Beogradu. Idući sastanak vjerojatno će se održati sredinom iduće godine u Skoplju. Sporazum ima sedam aneksa, te odbor koji se bavi pitanjima svakih od njih.

"Provedba Sporazuma ide toliko sporo jer je za svaku odluku potrebna jednoglasnost svih, ali bih rekla da u tome ima i vrijednosti jer kad se jednom sve države usuglase, tada možemo računati i da će doći do provedbe onog što je dogovoreno", smatra Metelko-Zgombić.

Ona je kao važno pitanje o kojem se govorilo na današnjem sastanku izdvojila i pitanje sukcesije arhivskog gradiva.

"Prema mišljenju Hrvatske na tom planu se zaista jako malo učinilo, a sam sporazum utvrđuje da je arhivsko gradivo bivše države baština svih država sljednica", rekla je.

Aneks o pitanju arhiva "određuje da se svakoj bivšoj republici treba vratiti ono arhivsko gradivo koje je nastalo na njezinom teritoriju", otkrila je državna tajnica, dodavši kako to gradivo, koje predstavlja "veliku vrijednost", "nije predmet raspodjele, već se ono treba vratiti".

"Rad na provedbi sporazuma se nastavlja, a mislim da je današnji Stalni zajednički odbor bio dobar poticaj da se on ubrza", zaključila je državna tajnica ministarstva.

Trag novca: Stotine milijuna eura od otkupa društvenih stanova - na tajnim računima

08.10.2006, Jutarnji List

Novac koji je država (Republika Hrvatska) početkom devedesetih godina dobila od prodaje stotina tisuća društvenih stanova, iako je zakonski bio namijenjen za sasvim druge svrhe, dan je na korištenje uskoj grupi ljudi, među kojima velikim dijelom i generalu Vladimiru Zagorcu, za navodnu kupnju oružja za obranu Hrvatske, otkrila je policijska kriminalistička obrada provedena 2002., do čijih je rezultata došao Jutarnji list.

Novac je dijeljen krajnje netransparentno, uz upitnu legalnost i legitimitet, bez kontrole o tome kako se troši, a u tome su sudjelovali ne samo tadašnji državni vrh nego i hrvatske banke koje su, katkad samo na temelju rukom pisanih potvrda, milijunske iznose isplaćivale u kešu ili transakcijom na račune u stranim bankama.

Na taj način odneseno je najmanje 300 milijuna tadašnjih njemačkih maraka. To je samo gruba svota do koje je policija došla u opsežnoj istrazi. Policija je, dakle, otkrila da se novac za kupnju oružja za vrijeme međunarodnog embarga gomilao kroz dva kanala: jedan je skupljanjem donacija iz dijaspore (račun u Villachu), a drugi je prebacivanjem prihoda od prodaje društvenih stanova.

I u jednom i u drugom slučaju bilo je malverzacija. Kao što se dio novca iz Villacha trošio u razne svrhe, od kupnje predsjedničkog Challengera, do plaćanja troškova transplantacije bubrega za pokojnog Stjepana Spajića, tako ni novac od prodaje društvenih stanova - sudeći prema indicijama iz istrage - nije trošen isključivo za naoružavanje.

Je li tih 35 milijuna američkih dolara, s navodnog računa u banci Bawag u Grazu, a o kojima je progovorio optuženi Hrvoje Petrač, također kapital od prodaje društvenih stanova koji je ostao nepotrošen i prepušten ljudima poput Zagorca ili čak Petrača da ga troše u privatne svrhe?

Na to bi trebalo odgovoriti Državno odvjetništvo, koje je sada, čini se, spremno nastaviti ondje gdje je završila kriminalistička obrada iz 2002. godine. Najdragocjeniji dokumenti iz te istrage su papiri do kojih je policija došla u nizu razgovora s involviranim osobama. Dokumenti o prebacivanju prihoda od prodaje društvenih stanova na strane i privatne račune nisu se, kako doznajemo, čuvali ni u Ministarstvu financija, ni u Ministarstvu obrane, ni u Uredu Predsjednika, nego u privatnim arhivama ljudi koji su u tome sudjelovali.

Iz tih dokumenata vidljivo je kako je Biljana Sučić, tajnica tadašnjeg ministra financija Joze Martinovića, očito po nalogu svojih pretpostavljenih (ministra Martinovića te ministra Gojka Šuška, a vjerojatno uz znanje predsjednika Franje Tuđmana), ispisivala naloge vodećim hrvatskim bankama da s računa na koje se slijevao novac od prodaje društvenih stanova isplaćuju iznose koji su varirali od stotinjak tisuća dolara do četiri milijuna dolara.

Na njezinim dopisima, među bankama u koje treba prebaciti novac, navode se Bank of New York u New Yorku, Bank Austria u Grazu i druge.

Tako je novac od prodaje društvenih stanova utrošen u svrhe koje nisu bile propisane Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i Uredbom o dodatnom osobnom popustu kod kupnje stana u devizama.

Zakon je, naime, propisivao da se novac od prodaje stanova koristi za obnovu ratom razrušenih objekata, denacionalizaciju, za namjene utvrđene proračunom Republike Hrvatske i slično. Biljana Sučić radila je u Ministarstvu financija i u vrijeme Račanova ministra Mate Crkvenca, samo što je tada već promijenila ime u Terezija Barbarić. Osim nje, dosta saznanja o curenju novca od prodaje stanova trebao bi imati i Branko Štulić, dugogodišnji pomoćnik ministra financija, koji je trenutno pomoćnik ministra kulture za izvršenje proračuna.

On je također potpisivao naloge za isplatu, među ostalim i 80.000 njemačkih maraka Tomislavu Marčinku za opremanje televizijskog studija na južnom bojištu, pri čemu je nalog bio naslovljen na Tomislava Marčinka kao privatnu osobu, a ne HRT-u, gdje je Marčinko tada bio urednik televizijskog informativnog programa.

Saznanja iz istrage od prije četiri godine dobivaju novu vrijednost sada, kad je na suđenju za organiziranje otmice Zagorčeva sina optuženi Hrvoje Petrač počeo prozivati generala Vladimira Zagorca za skrivene račune na kojima još ima novca namijenjenog kupnji oružja.

Izvor iz državnog vrha, govoreći pod uvjetom anonimnosti, to nam je objasnio ovako: - Dosad smo bili u začaranom krugu jer banke ne žele dati podatke dok nije otvoren kazneni postupak, a kazneni postupak ne možeš otvoriti dok ne dobiješ podatke banke. Situacija u kojoj su se dvojica sudionika tih poslova počela međusobno optuživati otvara nam prostor da pokrenemo postupak koji dosad nismo mogli pomaknuti s mrtve točke.
Vladimir Zagorec, prijašnji glavni logističar MORH-a, na obnovljenom suđenju Hrvoju Petraču i ostalima za otmicu njegova sina Tomislava, izričito je negirao da je imao ijedan račun u Bawag banci u Grazu, a kamoli šifrirani račun s 35 milijuna dolara.

Petrač ga je najprije pitao zna li za Bawag banku u Grazu, na što je Zagorec odgovorio da zna kako ta banka ima poslovnice po cijeloj Austriji. Sljedeće je pitanje bilo je li imao račun u toj banci. Zagorec je decidirano rekao kako ni on ni njegova firma nisu imali račun u Bawagu.

Objasnivši zašto sve to pita, Petrač je ustvrdio da mu je Zagorec davao šifru tajnog računa u Bawag banci u Grazu s kojega je za njega trebao prebaciti 35 milijuna dolara u neku drugu banku. Prema Petračevim riječima, radilo se o šifriranom računu kojemu je, nakon smrti dr. Franje Tuđmana, Gojka Šuška i Joze Martinovića, pristup imao samo Vladimir Zagorec. Petrač navodno nije pristao na Zagorčevu ponudu.

 Ovaj isječak svjedočenja Vladimira Zagorca postaje još zanimljiviji ako ga se usporedi s transkriptima Zagorčevih telefonskih razgovora snimljenih uz odgovarajući sudski nalog tijekom otmice njegova sina u veljači 2004. godine. Iz transkripata snimljenih razgovora lako se da zaključiti je li Zagorec govorio istinu u vezi s Bewagom. Iz njih je vidljivo da Zagorec spominje upravo tu banku u Grazu na dan kada se tražila garancija za dobivanje 1,5 milijuna eura iz Hypo banke u Zagrebu.     (H. Appelt i Ž. Petrušić).

Kako doznajemo, tužitelji nisu podigli kaznenu prijavu jer su dokumenti, iako daju vrlo čvrste indicije, toliko nespretno pisani da bi na sudu bilo lako postaviti pitanje njihove vjerodostojnosti.

To, međutim, govori o drugoj razini problema: kako su hrvatske banke - na temelju tako improviziranih i neuobičajenih naloga - uopće pristajale isplaćivati milijunske iznose? Kad bi tužiteljstvo na sudu iznijelo dokaze da su vodeće hrvatske banke isplaćivale milijune na temelju papira koje normalna banka ne bi uvažila, to bi bila vrlo neugodna situacija i za hrvatske bankare koji su još i danas na svojim funkcijama.

Dvije trećine stanova, pak, kupljeno je na kredit od 30-ak godina, a njihova je vrijednost oko milijardu eura. Mjesečno se uplaćuje oko 4,5 milijuna eura za tu svrhu, od čega 55 posto treba ići u državnu blagajnu, a 45 posto lokalnoj samoupravi.

Početkom 90-ih u Hrvatskoj je, po povlaštenim uvjetima, otkupljeno oko 315.000 društvenih stanova. Društveni stanovi prodavali su se građanima uz veliki popust od 30 do 50 posto te plaćali odjednom i u devizama (starom deviznom štednjom). Jedna trećina stanova otkupljena je jednokratnom uplatom, odnosno gotovinom, za što je odmah uplaćeno oko 400 milijuna eura.