Nježno Hodanje Po Majci Zemlji





Bila jednom jedna mala djevojčica koja se, veoma uznemirena, zaputila kod svoje bake. Djevojčica je ušla u kuću i sjedila u tišini sve dok njena stara baka, zaokupljena kuhanjem ručka, nije primjetila djetetovu tugu. Tek kad je starica svojoj mladoj unuki žalosnog lica predložila da se zajedno prošetaju uz potok, curica je konačno progovorila:

"Bako, jako sam nesretna jer mislim da ne hodam dovoljno nježno po Majci Zemlji. Prestala sam čak i jesti kako ne bih povrijeđivala njenu nježnu mahovinu ili narušavala mir njezinog opalog lišća, no težina mog tijela i dalje ostavlja tragove u njenom Svetom Tlu, i zbog toga mi srce plače".

Baka se toliko zabrinula da je prestala hodati, zatim se sagnula i uzela dijete u naručje tako da se mogu gledati oči u oči. Onda je starica ovako rekla:

"Majka Zemlja želi da ti narasteš i postaneš jaka, dijete moje, stoga ne smiješ prestati davati svom tijelu hranu koje ono treba. Ja sam bila jako nemarna i nisam ti ispričala cijelu priču oko toga što u stvari znači hodati nježno po Majci Zemlji. Hoćeš li oprostiti tvojoj staroj baki što je zaboravila na nevinost tvoje mladosti"?

Djevojčica je potvrdno kimnula glavom, a baka je nakon toga nastavila:

"Hodati nježno po Majci Zemlji znači hodati s poštovanjem u tvom nastupu, sjajem u tvojim očima, ljubavlju u tvom srcu i hvalom na tvojim usnama. Sad sam se, promatrajući te, prisjetila tih lekcija. Znaš, draga moja malena, ove stare kosti umjesto škripanja sad pjevaju od sreće zato jer si mi upravo ti bila učitelj".