Alternative currency and balanced living system. Alternativna valuta i uravnoteženi životni sistem. Moneta alternativa e sistema di vita equilibrato.

Linija

Search

Home Forum
Welcome, Guest
Username Password: Remember me
  • Page:
  • 1

TOPIC: U sjećanje na mog oca - Bracu

U sjećanje na mog oca - Bracu 1 month, 3 weeks ago #3161

Proživio je kao klinac Drugi svjetski rat, iskusio i Partizane, i Nijemce, i Italijane, i Ustaše i Četnike - pamćenje ga je zaista odlično služilo i sva mi je ta iskustva pripovijedao u detalje. Školovao se malo tu, malo tamo, studirao je jedan period u Ljubljani da bi na kraju u Sarajevu završio pravo. Često mi je znao pričati kako je u ona davna poslijeratna vremena kad je vladala neimaština došao maturirati bosonog. Za vrijeme Jugoslavije, u tim svojim najboljim danima sudjelovao je na nekoliko radnih akcija - između ostalog i u Makedoniji.



u sredini, gleda u fotoaparat


U Puli je promijenio nekoliko poduzeća, u mom sjećanju to se uglavnom svodi na to da je radio kao pravnik u firmi "Urbis 72". Pričao mi je kako je na početku u Puli imao gadnu frku kad je zbog neodustajanja od vlastitih životnih principa napustio Komunističku Partiju, pa se onda netko bio dobro potrudio da na ovim prostorima ne bude radnog mjesta za njega.

Ja sam kao beban imao neku nekakvu zaista tešku upalu pluća i taj najkritičniji period proveo u bolnici. Doktor je starcima objasnio kako je situacija vrlo opasna i kako slični slučajevi s djecom u toj dobi nerijetko znaju imati loš ishod. Stari mu je odgovorio kako on sve to jako dobro shvaća i razumije, a potom mu je oštro priprijetio da dobro pripazi da ja ne postanem dio te tužne statistike.
Nikad neću zaboraviti kad me ko klinca vodio po gradu, i onda je tamo negdje pored bivše Planike odjedanput zaustavio nekog mišićavog frajera: “Mate (Parlov), daj molim te da te upoznam sa svojim sinom Aljošom” - ostao sam zadivljen i osjećao se toliko ponosnim...




Veselinko Braco Đurić
18.06.1937 - 23.06.2017

Naš otac, zaštitnik... moj učitelj i heroj te nadasve prijatelj... čovjek u srcu i duši, hrabar, strašan plivač i uopće sportaš koji je obožavao žonglirati nogometnom loptom, veliki šahist, zadivljen svemirom, živa enciklopedija, istančan osjećaj za pravdu... nemali je broj njih kojima je desetljećima gratis pomagao rješavati raznorazne probleme pravne prirode, dosta je i klinaca koji su na Lungomare proplivali te naučili skakati na glavu uz njega... samo rijetki znaju da je onomad davno on bio taj koji je iščupao Fort Bourguignon iz birokratskih kandži i sve sredio kako bi ga mladi dobili na korištenje... šmrc, Braco je prije nekoliko dana u miru bez patnji zaplovio nekim drugim dimenzijama...

















Last Edit: 1 month, 3 weeks ago by administrator.

Re: U sjećanje na mog oca - Bracu 1 month, 3 weeks ago #3162



Re: U sjećanje na mog oca - Bracu 1 month, 3 weeks ago #3163



Braco i Dragan pored Neretve


Naš Dragan: “Tako mi Braco dolazi u misli. Jučer vozim i kažem supruzi kako je on bio prvi kojeg znam da je nosio sat na unutrašnjoj strani ruke. Onda i ja okrenem sat tako. Ili kako je pisao tako da mu je rukopis bio ukošen na lijevo, a ne na desno kako su nas uvijek učili u školi.
I tako, uspomene naviru.
Sjećam se, ja nešto gledao u Riječnik, a on me pita šta tražim i onda mi on objasni riječ. I da bi se malo igrali kviza, on traži da nasumice otvaram Riječnik i ispitujem ga značenje raznih riječi. To je bilo fantastično. Ako ne zna istog trenutka, on kaže da je ta riječ latinskog, grčkog, turskog ili ko zna kog porijekla, što bi trebalo da ima to i to značenje na našem jeziku, pa bi time odredio i značenje riječi u Riječniku. I vjeruj mi da nijednu riječ nisam našao da on nije pogodio pravo značenje.
I da ne zaboravim, još jedna osobina njegovog karaktera (da parafraziram film "Buntovnik bez razloga") - Braco je bio Buntovnik s razlogom! Nije podnosio nepravdu. I bio je dobar čovjek.”

Re: U sjećanje na mog oca - Bracu 1 month, 2 weeks ago #3165



Nebojšin Govor Na Bracinom Pogrebu
- 28.06.2017 -


Poštovani prijatelji,
ispred naše obitelji zahvaljujem vam se što ste danas došli ovdje da zajedno sa nama ispratite našeg oca, vašeg prijatelja.

Siguran sam da je svatko od vas poznavao Bracu na svoj način. Naime drugačije ga niste ni mogli poznavati. Jer on je sam sebe u odnosu prema ljudima uvijek određivao na neki svoj način.

Budući da je tata prezirao konvencije, formalnosti i formalne govore - bit ću slobodan s vama podijeliti jednu kratku epizodu iz njegovog djetinjstva koja ga je obilježila za čitav život, koja je iscrtala njegovu osobnost, utrla stazu kojom je hodao, udarila temelje njegovoj životnoj sudbini i otvorila prostor za borbu u njemu samom: Braco protiv Brace. Tu je borbu vodio u sebi gotovo do posljednjeg dana. I tek se neposredno prije smrti slomio. Nije se on slomio i izgubio borbu, već se slomio i nadišao samog sebe te pobijedio.
Epizoda o kojoj govorim je 2 svjetski rat. Zbog političkih uvjerenja svojih roditelja, obitelj našeg oca pretrpjela je znatnu duhovnu, duševnu, fizičku i materijalnu štetu od strane ovih i onih fašista. Neću ulaziti u detalje... Dovoljno je samo spomenuti da je njegov otac Marko, a naš nono - proveo u talijanskom koncentracijskom logoru pune dvije godine. Nakon što je rat završio ljudi su se nosili sa svojim traumama kako su mogli, znali i umjeli. Svi su bili udareni. Mnogi su odrastali kao siročad. Ali ne i naš stari. On je odrastao sa snažnim osjećajem srama. I to ne bilo kakvog srama, već srama od toga da si slab. Da budeš slab. Srama od toga da pokazuješ svoju bol, svoju patnju, svoje emocije. Srama od toga da si nemoćan i da trebaš nečiju pomoć. Tako je tata inatom ublažavao svoju bol i prkosio traumama iz prošlosti.

Stotinu puta nam je govorio: „uvijek pomognite svakome, uvijek, ali nikad nemojte sebe dovesti u poziciju da trebate nečiju pomoć. Kad vas nešto boli, ne pokazujte to - pregrizite bol u sebi, progutajte suze“. Da vam kažem nešto, čovjek se umori od toga. To je put muke i unutarnjeg izgaranja, put koji te u konačnici tjera da živiš na rubu. Na tom je rubu Braco živio.

Ja osobno nikad nisam vidio našeg oca da plače ili ga čuo da se žali, a kamoli da se sažalijeva. Nikada.
Nakon smrti svoje majke, otišao je na svadbu. Namjerno. Želio je svima pokazati da je otporan na bol. Da ga ništa ne može slomiti, čak ni ljubav prema najbližima. To je dragi prijatelji život na rubu. Premda je jako volio svoju majku, još je jače bježao od svojih suza. Nije računao na to da će nas suze od kojih bježimo stići kad-tad.

I dok je prema drugim ljudima bio izrazito osjetljiv, susretljiv i spontan, prema nama je bio zahtijevan, strog, emocionalno škrt... Nije tu bilo zle krvi, odgajao nas je sa uvjerenjem da je takav pristup najbolji za nas. Želio je da postanemo stabilni, čvrsti, disciplinirani - odgovorni, sposobni. Npr. kad bi mi kao tinejdžeri potrebovali nešto - što je on mogao riješiti jednim jedinim podizanjem telefonske slušalice, odgovor bi gotovo uvijek bio isti: „snađite se sami, pobrinite se za sebe, izborite se, nemojte da ja zivkam okolo i moljakam za vas“.
S druge strane, svojim prijateljima i njihovoj djeci bezrezervno je pomagao.
Tijekom naše mladosti mi naravno nismo mogli razumjeti taj mentalni sklop. Mislili smo: „svakom pomaže osim nama“. Danas sam mu međutim u velikoj mjeri zahvalan zbog toga. Pomogao nam je da odrastemo, na svoj način.

Braco je živio spartanski. Sram od toga da bude slab tjerao ga je da živi spartanski. Ne znam možete li vjerovati da je 50-ak godina svaki dan jeo jedan te isti doslovce identičan doručak, ručak i večeru. I to sve na grame. Svako jutro bi ustajao prije 4, potom bi vježbao svoje tijelo do 6, a zatim bi odlazio na posao. Poslijepodne bi se vraćao s posla i odlazio na more plivati. Plivao je kroz čitavu godinu, kilometarske rute. U 70-oj godini života još je uvijek dizao utege. Ni najmanje nije popuštao u čeličnoj disciplini. Tijekom svog radnog vijeka nije imao niti jedan jedini dan bolovanja. To je stvarno čudesno, ali ne možete vječito bježati od onog što vas boli, progoni... Ne možete uvijek sve trpati u sebe i potiskivati... Ne možete uvijek tjerati inat i prkositi životu... Jer potisnute će stvari prije ili kasnije isplivati na površinu. I to se i dogodilo... Prije nekih 2 mjeseca, njegova snaga ga je izdala. Samouvjerenost ga je počela napuštati. U svom dotad čvrstom gardu, prvi je put spustio ruke i pokleknuo. Pao je u svoju postelju. Više nije mogao stati na noge. Čak smo mu morali staviti i pelenu. Možete si samo zamisliti kakvo je to bilo poniženje za njega. Čelični oklop je počeo pucati a osjećaj srama od toga da bude slab i da potrebuje tuđu pomoć - čekao ga je sve te godine. Znate što mi je prvo rekao nakon što je pao u postelju: „nemoj nikome reći da sam u krevetu. Kad umrem sakrij me, sakrij me negdje gdje me nitko neće pronaći. Ne želim da mi ljudi dolaze na sahranu, baci me gdje god hoćeš“.

Sve samo da ga ljudi ne bi vidjeli u poziciji nemoćnosti. To je bila njegova borba. Borio se s tim prvih mjesec dana u krevetu, zdravstveno se dizao i padao. Zatim je dotaknuo dno i to ga je slomilo. Nije više imao kuda bježati, odbacio je svoj gard i suočio se sa svojim sramom. Uzeo je moju ruku, čvrsto ju je držao - prislonio ju je na svoj obraz i gorko plakao danima. Kajao se zbog svojih očinskih propusta i pričao mi o ovim stvarima o kojima ja vama danas pričam. Emocije su prštale na sve strane. Čak smo se zajedno i molili Bogu. Sve je moguće kad skinemo svoj oklop, spustimo gard i pustimo inat i prkos da odu svojim putem. Braco je takav zaklopio svoje oči.

Nije sramota biti slab te u takvim trenutcima potražiti pomoć svojih prijatelja. Između ostalog, upravo zato i postoje prijatelji. A to da uvijek moramo biti jaki, potiskivati sve u sebe i pretvarati se da nas ništa ne boli - od toga se čovjek umori i potroši svoju dušu.
To je najvažnija stvar koju sam naučio od svog tate i koju sam želio podijeliti s vama. Vjerujem da će vam biti od koristi.
Još jednom, ispred naše obitelji, zahvaljujem vam se svima što ste došli.
Dragi Braco, voljeni mužu, voljeni naš tata i voljeni prijatelju, počivaj u miru.



  • Page:
  • 1
Time to create page: 0.29 seconds