Danas 24 ožujka 2018 Vijesti Al Jazeera Balkans objavile su članak 'Ljudi koji su odlučili prestati biti osobe'. Ovu vijest medijske kuće Al Jazeera, dakle temiranu 'ne fiktivna osoba već živi čovjek na planeti Zemlji' - potpisuje Tomislav Šoštarić, novinar portala Al Jazeera Balkans u Zagrebu. Tomislav Šoštarić, koji je inače u prošlosti radio u informativnom programu hrvatske televizije kao reporter te novinar u redakciji unutarnje politike, nedavno me kontaktirao nakon što je medij Glas Istre 07.03.2018, povodom kriminalne akcije (02.03.2018) takozvane Policije tzv. Republike Hrvatske protiv mene, posvetio nekoliko svojih stranica vrućoj temi 'Slobodan suvereni čovjek na planeti Zemlji, Aljoša iz obitelji Đurić'.

U međuvremenu, ja slobodan suvereni čovjek na planeti Zemlji Aljoša iz obitelji Đurić službeno sam reagirao glede navedenog tuđeg nelegitimnog djelovanja na moju štetu: 'Tužba Suverenog Čovjeka Protiv MUP-a Republike Hrvatske - 2 Dio'. Uz jedan specijalni dodatak pri samom dnu ovog tekstualnog sadržaja, u narednim redovima prenosim vijest kojom se Al Jazeera atraktivno dotakla sve prisutnije, vijekovima nepravedno zapostavljane stvarnosti na ovom geografskom području.

Jedna od najsenzacionalnijih vijesti u ovoj 2018 svakako je civilna Tužba, najveća u povijesti Italije a možda i čitavog svijeta, nedavno podnesena protiv talijanske banke Carige zbog prikrivanja emisione dobiti za poslovnu 2013 godinu. Tužba protiv banke Carige zavedena je u Sudu pod brojem '2035/18 RG'. Inače, 'Banca Carige S.p.A.' (Štedionica Genove i Imperie) osnovana je još u 14 stoljeću davne 1483 godine u Genovi, te je danas financijski div regije Liguria i jedna od vodećih banaka u cijeloj Italiji.

Tužbu protiv banke Carige pokrenuo je ekonomist Marco Saba uz pomoć odvjetnika Marco Della Luna. Istraživač i ekonomist Marco Saba, ujedno je Predsjednik 'Instituta za visoke studije ekonomske i monetarne suverenosti' (IASSEM - Istituto di alti studi sulla sovranità economica e monetaria) i Glavno-odgovorni za istraživanja u 'Centru za monetarne studije' (Centro studi monetari), te autor knjiga 'Bankenštajn' (Bankenstein) i 'Banka ili život' (O la banca o la vita). Esejist i ekspert za ekonomsku politiku te stručnjak za psihološke, ekonomske i pravne instrumente za društvenu dominaciju, Marco Della Luna je odvjetnik koji se već dugi niz godina bavi forenzikom - široj javnosti između ostalog poznat kao autor knjige 'Euro-robovi' (Euroschiavi) i drugih sličnih knjiga o bankama i novcu odnosno valutama.

Neporeciva je činjenica da su tijekom povijesti počinjeni nebrojeni zločini od kojih nemalo njih, bilo po broju ljudskih žrtava - bilo po materijalnoj šteti, seže katastrofalne posljedice. Neporeciva je činjenica također i ta da su te iste zločine u najvećoj mjeri počinili ne odmetnici od zakona, već oni koji su se zakona slijepo pridržavali.

Predrasuda je definirana kao unaprijed donesen sud o nečemu što je površno ili kompletno neistraženo pa se stoga nedovoljno poznaje; ona je najčešće stereotipan stav koji je posljedica lažnih autoriteta i njihovih nikad dokazanih, u društvu dobrano proširenih i ustaljenih, svakojakih bezveznih tvrdnji. Teorija (primjerice državizam, monetarna teorija, ekonomska terija) je pak definirana kao najobičnija pretpostavka bez ikakve valjanosti, iz razloga što nije potkrijepljena nikojim dokazom nesporne naravi. Teorija može biti iznesena ne samo u dobroj vjeri nego i zlonamjerno, čemu najbolje svjedoči slučaj u kojemu je teorija istovremeno i potpuno lažna tvrdnja - dakako, radi se o priručniku 'Policija i građani' iz 2005 u kojem crno na bijelo stoji da je nad ljudima navodno neophodna vlast, i da je državna vlast nad ljudima navodno bazirana na njihovom prihvaćanju nekakvog društevnog ugovora.

Zbog toga što je jedinstveno činjenično stanje upravo takvo kakvo jeste i nijedno drugo, dakle jedinstveno - o njemu nema nikakve diskusije. Pa opet, rijeđe ili češće, ovisno primjerice o tome koliko je već koji državizam čvrsto zagazio u blesavost pokušavajući se oduprijeti neizbježnom vlastitom krahu, na scenu stupa forenzika. Forenzika je širok spektar znanstvenih grana kojima se pomažemo pri potrebi za utvrđivanjem nepobitnih fakata - bilo da se radi o sudskim procesima, sudskim postupcima ili nečem sasvim trećem.

Prije otprilike dva tjedna, medij Glas Istre posvetio je - uključujući naslovnicu - pet šest novinskih stranica žestokom sudaru stvarnosti s nečijim krajnje uvrnutim tumačenjem iste. Od cirka 16:00h popodne petka 02.03.2018 pa sve do kasno navečer otprilike do 22:20h, ja slobodan suvereni čovjek na planeti Zemlji Aljoša iz obitelji Đurić ponovo sam bio žrtva kriminalne akcije tzv. Policije Republike Hrvatske koja je svom snagom odisala karakteristikama navodno iskorijenjenog, zloglasnog inkvizitorskog lova na vještice. U nastavku sadržaja slijedi moja reakcija: 'Obavijest, druga po redu, o dodatnom dokaznom materijalu glede moje Tužbe protiv Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske zbog krivotvorenja činjeničnog stanja, kršenja ovlasti, kršenja ugovora, povrede časti i poslovnog ugleda, kršenja pravomoćnog pravorijeka, otimanja i uzurpiranja tuđe privatne svojine te zločinačkog djelovanja na štetu čovjeka na planeti Zemlji - podnesene pri Arbitražnom sudu pravde udruge Čovjek koncem kolovoza 2017'.

U petak 02.03.2018, između 16.00h i 22.00h, ljudi zaposleni u svojstvu takozvanih osoba kao tzv. Policijski službenici fiktivne tzv. Republike Hrvatske, tijekom nečeg što u sebi sadrži sve karakteristike inkvizitorskog lova na vještice ponovo su apsolutno nelegitimno, kriminalno i zločinački djelovali protiv mene slobodnog suverenog čovjeka na planeti Zemlji Aljoše iz obitelji Đurić.
Teško kršeći mir i Univerzalni Prirodni Zakon, teško kršeći naš u potpunosti valjani međusobni Ugovor, te između ostalog teško kršeći i njihova vlastita tzv. Statutarna pravila (Članak 6 'Opće deklaracije Ujedinjenih Naroda o ljudskim pravima' koji kaže da je svačije neotuđivo pravo slobodno izabrati hoće li ga se igdje pred Zakonom uzimati za čovjeka ili za tzv. osobu; Članak 20 'Univerzalne deklaracije Ujedinjenih Naroda o pravima čovjeka'; Članke 14 i 15 'Deklaracije Ujedninjenih Naroda o pravima i odgovornostima pojedinaca, grupa i društvenih tijela za promicanje i zaštitu prihvaćenih ljudskih prava i temeljnih sloboda'; Zakon Republike Hrvatske o arbitraži; Pravomoćni Pravorijek Arbitražnog suda pravde udruge Čovjek od 07.04.2017; Ustav Republike Hrvatske; Zakon o policijskim poslovima i ovlastima ...), tzv. Djelatnici takozvanog Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske dobrano su me izmaltretirali, izdavali mi razne naredbe bez da su mi pri tome pružili zatraženi nepobitni dokaz o ikojoj njihovoj nadleženosti nada mnom, krivotvorili me u tzv. osobu 'ALJOŠA ĐURIĆ', krivotvorili kako umjesto što putujem mojom privatnom svojinom putnim pomagalom po planeti Zemlji - vozim tzv. vozilo u tzv. prometu u imaginarnoj tzv. državi Republici Hrvatskoj, pokušali me kidnapirati uz pomoć kamiona tzv. pauka, formalno me uhapsili te mi između ostalog drsko i prepotentno na podli način ukrali moju privatnu svojinu.
U tzv. Postaji prometne policije Pula provedeno je nekakvo službeno ispitivanje nada mnom. Tu video snimku u trajanju od otprilike pola sata javno objavljujem na sljedećem linku:

http://cromalternativemoney.org/slike_3/mup_policija_kriminal_kradja_02_03_2018.m4v

U ponedjeljak ujutro 05.03.2018 (08.45h), ja slobodan suvereni čovjek na planeti Zemlji Aljoša iz obitelji Đurić, javio sam se live u popularni program Radio Maestrala Elvisa Morine i mog starog kompe Todora.
Malo smo popričali o tragikomediji koju je u petak 02.03.2018, bez ikoje nadležnosti nada mnom, velikodušno na moju štetu priredila tzv. Policija tzv. Republike Hrvatske na geografskom području planete Zemlje poznatijem kao Veruda (pošta - autobusna stanica - kafić Šaban).

Što god netko kupio, bilo deterdžent, pretplatu na sportske TV kanale, biciklu, internet liniju, solarne panele, ugradnju umjetnih zuba, reviziju financijske bilance ili štošta drugo, kriteriji i uvjeti kupoprodaje uvijek su određeni prije nego li do same nje uopće dođe. Pa opet, unatoč tom unaprijed postignutom dogovoru između prodavca i kupca tj. između ponuđača i prihvatitelja ponude, nije rečeno da kupoprodaja uvijek mora proći glatko. Jedan, da ga tako nazovem “bezizlazni” primjer, je onaj kad je frajer kupio čokoladu s kojom je u biti sve u redu, no njemu je ipak zasmetalo što je ambalaža malo izgužvana, što se nekoliko kapi nije dobro stopilo pa površina čokolade nije sasvim glatka, što su iz jednog njenog kuta malo izvirile mrvice kokosovog oraha kojima je u unutrašnjosti napunjena, i slične bezazlene stvarčice. Za čitatelje (ispod ovih uvodnih redaka javno objavljene službene Dokumentacije) koji se po prvi put susreću s onim što se dogodilo između privatnog Suda i mene, spomenuti bezizlazni primjer perfektno dočarava situaciju u koju određeni Članovi institucije "Arbitražni sud pravde udruge Čovjek" prozirnim lažima tvrdoglavo nastoje smjestiti naš međusobni Ugovorni odnos - pri čemu ne samo što negiraju kako su njegove ključne Odredbe višestruko prekršili, već ne prezaju čak i od poricanja samog njegovog postojanja uopće! U kratkim crtama, stvarnost odnosno jedinstveno činjenično stanje, skroz je na skroz oprečno prethodno navedenoj bezazlenoj bezizlaznoj usporedbi: Arbitražni sud pravde napismeno garantira da je čokolada jestiva, a mene je kad sam je otvorio zapljusno oštar smrad pokvarene robe, Arbitražni sud pravde napismeno garantira da je čokolada bijele boje s kokosovim orahom a ja sam dobio tamnosmeđu punjenu jagodama, Arbitražni sud pravde napismeno garantira da čokolade ima 300 grama dok ih moja precizna vaga pokazuje tek 70, Arbitražni sud pravde napismeno garantira da ga u čokoladi nipošto nema a analizom je ustanovljeno kako ona sadrži za mene smrtno opasni sastojak "XY" na kojeg sam veoma alergičan...

S obzirom na činjenicu kako sa zaprimanjem “škakljivih” preporučenih poštanskih pošiljki, privatna institucija "Arbitražni sud pravde udruge Čovjek" ima popriličnih poteškoća specifične naravi, ispod javno objavljena službena Dokumentacija za svaki je slučaj, zlu ne trebalo, poslata i na određene email adrese. Kad sam onomad, ja slobodan suvereni čovjek na planeti Zemlji Aljoša iz obitelji Đurić, podizao moje prve dvije Tužbe pri Arbitražnom sudu pravde, u obje sam kuverte osim papirologije bio spakirao i pripadajuće DVD-ove s PDF verzijama kompletnih Tužbi - u svrhu njihove što lakše i brže obrade od strane za to Odgovornih unutar ASP-a. Usput (primivši neke važne Dokumente od ASP-a u obliku slika načinjenih mobitelom) saznavši tužnu činjenicu kako ni Predsjednik ni Potpredsjednik Suda nažalost ne raspolažu jednim najobičnijim skenerom, naknadno sam unatoč mom prethodno navedenom izlasku im u susret bio zamoljen od strane Vladimira Perića da za Članove ASP-a dodatno i na Dropbox postavim PDF verziju obje kompletne Tužbe. Email adrese Članova Arbitražnog suda pravde za koje me Vladimir Perić tada bio zamolio da im dozvolim pristup Dropbox-u, iste su one na koje je ispod javno objavljena službena Dokumentacija, osim preporučenim poštanskim pošiljkama poslata iz predostrožnosti ovih dana također i elektroničkim putem dakle. Pored adrese "Udruga Čovjek (za ASP), PP 77, 10001 Zagreb", "Obavijest o poduzimanju legitimne samoobrane od prevare Članova Arbitražnog suda pravde nad suverenim čovjekom" poslata je preporučenom poštanskom pošiljkom i na adresu "Udruga Čovjek (za ASP), Vrhovčev vijenac 9, 10000 Zagreb" stoga što je upravo to koordinatni podatak zabilježen pri svakoj novčanoj transakciji izvršenoj prema Arbitražnom sudu pravde, te stoga što je upravo to adresa koja unutar "Registra udruga Republike Hrvatske" stoji za pod Registarskim brojem 21011760 zavedenu Udrugu ČOVJEK čiji je Predsjednik VLADIMIR PERIĆ.

Niti je istina da je na ovim prostorima 1945 baš sve bilo razrušeno ali gotovo da je tako, niti je istina da je na ovim prostorima od tada pa do početka 1990-ih baš sve od onog odista puno stvorenog bilo izrađeno tek na jedan jedini način, ali gotovo da je tako. Jugoslavija... netko je se sjeća po radnim akcijama, netko po gratis liječenju, netko po zlu, netko po besplatnom školovanju, a ja je pak pamtim po onome što iskače izvan okvira svih tzv. zakonskih kodeksa i legalnih definicija te općenito pravnih teorija. Lažno se 1990-ih predstavljajući kao njene navodne tzv. pravne nasljedice, pokušavajući pred očima svijeta pljačku imovine barbarski dokrajčene zajednice izrežirati u tzv. civilizirani čin, novoizmišljene tzv. države sudarile su se s šokantnom činjenicom kako Ustav tzv. Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije nigdje u sebi ne sadrži termin "državna svojina". Umjesto toga, u odnosu na "društvenu svojinu" tj. unikatan jugoslavenski koncept vlasništva jedinstven na čitavom globusu, u Ustavu je SFRJ bilo uklesano sljedeće:
* Osnovna Načela
polazeći od toga da nitko nema pravo svojine na društvena sredstva za proizvodnju, nitko - ni društveno-politička zajednica ni organizacija udruženog rada, ni grupa građana ni pojedinac - ne može ni po kom pravnosvojinskom osnovu prisvajati proizvod društvenog rada, ni upravljati i raspolagati društvenim sredstvima za proizvodnju i rad, niti samovoljno određivati uvjete raspodjele;
* Član 12
sredstva za proizvodnju i druga sredstva udruženog rada, proizvodi udruženog rada i dohodak ostvaren udruženim radom, sredstva za zadovoljavanje zajedničkih i općih društvenih potreba, prirodna bogatstva i dobra u općoj upotrebi društvena su svojina. Nitko ne može steći pravo svojine na društvena sredstva.

Drugim riječima: jednog sumornog jutra tamo negdje početkom 1990-ih, na ovom geografskom području planete Zemlje odnekud je iskrsnula razbješnjela teško naoružana masa opijena fanatičnim državizmom koja je potpuno ignorirajući stvarnost, ne prezajući ni od čega pri svom haluciniranju kako Boga drži za jaja, sebi banditski prisvojila svu zemlju te sve što se tada tu zateklo em iznad em ispod njene površine - uključujući i moj neotuđiv proporcinalni dio cjelokupne društvene svojine iz bivše tzv. SFRJ. Prošlo je već poprilično godina od tada, da bi u ovo demokratsko super-moderno doba konačno evo stigli do prijelomne točke: scene iz Brus Lijevih filmova “zabranjeno za pse i Kineze” ili recimo Crnci i Židovi te Romi - klasični su primjeri nečega što je onomad bilo tzv. najlegitimnija pojava unutar određenih zajednica, a što je u povijesti ostalo zabilježeno kao suludost zloglasnih rasnih diskriminacija. U prethodno navedenom Ustavu bivše SFRJ, "čovjek" je bio itekako prisutan pojam. Istina stoji da danas ovdje i voda može proticati, i stablo rasti, i cvijet mirisati, i konj galopirati, i pas ujedati, i mačka grebati, i ptica letjeti, no usred sveg tog prirodnog obilja tragično blesavo samo čovjek pred čovjekom ni pod koju cijenu ne smije biti čovjek.

Materijal što ga danas 28.06.2017 objavljujem ovdje na Crom Alternativnim Vijestima, popratit ću kratkim uvodnim dijelom temiranim "status quo must go on".

Naslovnu WEB stranicu UDRUGE ČOVJEK krasi poučna priča o užasu kojemu je čovječanstvo podvrgnuto već predugo vremena, pretežno emitiranom putem Institucija koje umjesto da provode pravdu, još onomad davno postadoše iz sluge čovjeku njegovim represivnim gospodarom - što se između ostalog reflektira i tako što je jedini cilj nedodirljivih Sudaca pokoriti obične smtnike sopstvenoj samovolji. Uglavnom stigao je trenutak da se svemu tome konačno stane na kraj, što je po prvi put u povijesti na krajnje efikasan način omogućeno osnivanjem ARBITRAŽNOG SUDA PRAVDE UDRUGE ČOVJEK: "ne čini drugome ono što ne želiš da drugi čine tebi; ukoliko ipak netko odluči djelovati u neskladu s tim zlatnim pravilom - neka bude spreman/spremna suočiti se s posljedicama svojeg djelovanja; Arbitražni sud pravde alat je kojim će se posljedice takvog djelovanja pojedinaca (moguće po prvi puta nezaštićenih plaštom nedodirljivosti sustava koji su skrojili prema svojim vlastitim interesima) manifestirati u njihovom životu".
S jedne strane činjenica stoji da je ARBITRAŽNI SUD PRAVDE Institucija koja Presude tj. Pravorijeke donosi u skladu sa poštenjem i pravdom i moralom, no s druge strane činjenica je također i ta da su i poštenje i pravda i moral tek obični koncepti koje je ovisno već o motivima i interesima kako kojeg pripovjedača, moguće tumačiti na brojne, međusobno čak i veoma kontrastne načine.
"Bit će bolje, netko viče, na papiru mrtvo slovo, na Istoku stare priče, na Zapadu ništa novo" - kaže jedna odlična stara rock pjesma. U odnosu na jedinstveni historijski momenat osvanuo osnivanjem ARBITRAŽNOG SUDA PRAVDE UDRUGE ČOVJEK, zumirajući posebice spomenuti omrznuti plašt nedodirljivosti Sustava kojeg su zlikovci skrojili prema svojim vlastitim interesima, pažljivom oku svakako neće izmaći intrigantnost kojom ASP skroz na skroz proturječno samome sebi prakticira iznad navedeno Zlatno pravilo: "Članak 46 ...Pravorijek je valjan i ako ga koji od članova arbitražnog vijeća odbije potpisati; Članak 54 ...članovi ASP i njegove administracije neće se smatrati osobno odgovornima za svoje postupke i propuste u vezi s postupcima".

Doista je strahoviti apsurd praznovjerje mnogih što odjeveni u kojekakve odore s jedne strane besprijekorno služe interesima iza propagande kako je čovjek pojedinac nesposoban sam sobom upravljati, dok s druge strane u isto to vrijeme tim istim mnogima upravljaju neki individualci koji su za pravo čudo sposobni upravljati ne samo samima sobom već i stotinama milijuna drugih ljudi. Da se pod okriljem fiktivne tzv. Države ne osjećaju naizgled nedodirljivima, brojni pojedinci nikad ne bi toliko napuhano postupali prema drugim ljudima na nelegitimne - više ili manje brutalno ohole - načine kao što su to luksuzno navikli.
Arbitražni Sud Pravde donio je 07 travnja 2017 zaista jedinstvenu Presudu - od povijesnog značaja - glede Tužbe koju je slobodan suvereni čovjek u svojoj samoobrani pokrenuo protiv troje ljudi krajnje uvjerenih da ih šepurenje stanovitom značkom čini nadljudima i oslobađa od ikoje odgovornosti za kršenje mira i okrutno ugrožavanje tuđih života. Tužba i Presuda sadrže sljedeće ključne faktore:

* u svojstvu Tužitelja djelovao je Aljoša iz obitelji Đurić, čovjek a ne tzv. Osoba;

* Aljoša iz obitelji Đurić stoji na planeti Zemlji izvan tzv. Sustava;

* Aljoša iz obitelji Đurić nema tzv. Ime, nema tzv. Prezime, ne Stanuje, nema tzv. Prebivalište, nije Rezidentan i nema nikakvu Adresu već bez potrebe za ikakvom Dozvolom i/ili Licencom jednostavno živi pošteno i miroljubivo svugdje gdje se u datom trenutku nalazi;

* posve neovisno koji god čovjek je u pitanju, i posve neovisno u kom god svojstvu koji god čovjek radio bilo na tzv. funkciji Direktora Korporacije ili primjerice Čistača Ulica, te posve neovisno pravio li se neki čovjek žirafom ili kestenom il' se dotični pretvarao da je nogometna lopta ili tzv. Osoba - svaki čovjek snosi punu odgovornost za vlastito djelovanje.

Jučer, utorak 8 studenog 2016 godine oko 9.20h ujutro, u obiteljskom gnijezdu mojih roditelja gdje sam ja slobodan suvereni čovjek Aljoša iz obitelji Đurić tog momenta živio na planeti Zemlji [preciznije na geografskom području takozvane Pule], nenajavljeno su me posjetili, neodjeveni u uniforme a u ulozi tzv. Policajaca Republike Hrvatske [vjerojatno tzv. Policijske Uprave Istarske], dva čovjeka [jedan muškog a drugi ženskog spola] - sve u vezi 'Obavijesti Suverenog O Putovanju Planetom Zemljom Vlastitim Privatnim Putnim Pomagalom', inače javno objavljenoj na Internetu:
http://cromalternativemoney.org/index.php/en/media/news/obavijest-suverenog-o-putovanju-planetom-zemljom-vlastitim-privatnim-putnim-pomagalom.html

Motiv zbog kojeg ljudi u ulozi tzv. Policajaca Republike Hrvatske već nekoliko puta dolaze sa mnom usmeno voditi razgovore unatoč nespornoj činjenici da su s moje strane u više navrata uredno obaviješteni kako sam kontaktibilan isključivo na pisani način putem emaila - nije potrebno nagađati, dakako radi se o neostavljanju dokaza iza sebe. Ono što je pak važno napomenuti, to je da su prilikom današnje posjete ta dva čovjeka sa sobom imali kopiju iznad linkovane Obavijesti koja je s moje strane preporučenim pošiljkama Hrvatske pošte [RC599051980HR, RC599051993HR i RC599052000HR] uredno dostavljena 19.10.2016 na sljedeće adrese: Ministar Unutarnjih Poslova Republike Hrvatske Vlaho Orepić, Načelnik Policijske Uprave Istarske Dragutin Cestar i Gradonačelnik Grada Pule Boris Miletić. Naime time je automatski isključena svaka mogućnost uzimanja u obzir bilo kakvih olakotnih okolnosti u slučaju njihovog eventualnog kršenja mira i nelegitimnog djelovanja na moju štetu.

Pošiljaoc:

Aljoša iz obitelji Đurić
Email: aljosa[at]cromalternativemoney.org
Ponedjeljak, 17 listopada 2016

Pošiljaoc:

Anton Brnečić
Ulica XXXXXXX X
51410 Opatija
Srijeda, 13 srpanj 2016

Dana 4 svibnja 2016 Arbitražni Sud Pravde zaprimio je Tužbu Roberta Pittnera protiv Ivane Jakir-Bajo zbog toga što se, kako u opširnoj dokumentaciji od preko 200 stranica stoji, dotična s pozicije Glavnog Državnog Rizničara Republike Hrvatske potpuno oglušila o Zahtjev Donositelja suverenog platnog instrumenta 'SOVRO'. Način na koji se Ivana Jakir-Bajo ponijela, pa radi toga "zaradila" sudsku Tužbu, protivan je zdravom razumu stoga što kao aktualni Glavni Državni Rizničar Republike Hrvatske dotična u nikojem slučaju i pod nikakvim okolnostima nije smjela ignorirati Zahtjev kojeg joj je Robert Pittner u svojstvu Donositelja suverenog platnog instrumenta 'SOVRO' uredno dostavio 7 travnja 2016. Čisto da se oko te tvrdnje izbjegne svaka možebitna dilema, kvaka leži u sljedećem...
Kad bi nekim slučajem 'SOVRO' u trenutku dostave ga Državnom Rizničaru predstavljao samo Zahtjev kojeg je Državni Rizničar primio od dakle Donositelja tog platnog instrumenta, Državni bi Rizničar taj Zahtjev mogao slobodno pocijepati na sastavne komadiće i prepotentno ga bez ikakvih posljedica baciti u koš za smeće. Stvari međutim stoje veoma drugačije. Urednom mu dostavom 'SOVRA', Državni Rizničar je osim Zahtjeva Donositelja ujedno - samo po sebi - nepobitno primio i Nalog Izdavatelja tog platnog instrumenta da odmah nekondicionirano ispuni Donositeljev Zahtjev. Pošto je 'SOVRO' faktički nekondicionirani Nalog njegovog Izdavatelja Državnom Rizničaru da smjesta ispuni Zahtjev Donositelja tog platnog instrumenta, Ivana Jakir Bajo si s obzirom na drastičnu razliku između Zahtjeva i Naloga nipošto nije smjela priuštiti komoditet totalnog ignoriranja primitka navedenog platnog instrumenta, već je naprotiv neizvršavanje svoje neosporne obveze u svojstvu Državnog Rizničara morala neizostavno opravdati - naravno, isključivo pružanjem nepobitnih dokaza o eventualnoj defektnosti 'SOVRA' i ničim drugim!