Alternative currency and balanced living system. Alternativna valuta i uravnoteženi životni sistem. Moneta alternativa e sistema di vita equilibrato.

Linija

Search

Home Alternative News News Koje su nam najvrijednije stvari u životu?

Crom Alternative News

Investigative journalism and useful articles on various topics.
vegeta

Zbilja, koje su najvrijednije stvari u životu? Moral, sreća, ljubav, prijateljstvo, znanje? Nekome je to Bog. Nekome je Bog Internet - Internet je naime jedna od najboljih stvari u životu. Tko bi se od nas više mogao vratiti u vremena nepovezanosti na ovu mrežu? Mnogi vjerovatno u njihovim životima najviše cijene slobodu... Sloboda kretanja, sloboda govora, sloboda od raznih ograničenja, sloboda od obveza, sloboda od ometanja i slično. Kakva su vremena, sigurno ima i onih kojima je najvažnije zaštititi živote i imovinu od nadolazećeg kolapsa ili ne sudjelovati u zlu kojeg organizirano na širokom nivou uvodi elita svjetskih moćnika.

Pitanje koje su najveće životne vrijednosti, može se razmotriti i iz ove perspektive. Postoji samo jedna esencijalna stvar za bilo koju vrijednost, bez nje je sve ostalo - obitelj, djeca, novac, slava, seks i hrana - samo siromašna zamjena. Naše fizičko i mentalno zdravlje. Bez dobrog zdravlja, najčešće su sve ostale stvari koje život može ponuditi uglavnom na ovaj ili onaj način nekako isprazne. Koji teški bolesnik ne bi dao sva blaga ovog svijeta za dobro zdravlje? Uz dobro zdravlje, sve je drugo u životu moguće.

 

You need to a flashplayer enabled browser to view this video

 

Zarobiti život je zločin nezamislivih razmjera. Pa ipak, bez obzira na to, ova kriminalna politika je temelj svih današnjih politika širom plavog globusa. Globalna kontrola je osnovni cilj - kontrola nad slobodom govora i kretanja u svakom uglu ove planete su preduvjet za ostvarenje krajnje težnje - kontrola nad znanjem i neznanjem o svemu što je povezano s uzrocima bilo kojih i svih ratova, a osobito ovog aktualnog - rata protiv svijeta!

Nema te nacije koja može dugo opstati s tako teškom dozom dvoličnosti, obmane i moralnog poricanja istine koja je odgovorna za suvremenu gnjilež u kojoj svi pokušavamo preživjeti.

Koje su najvrijednije stvari u životu? Da li uopće znamo gdje smo, tko smo i zašto smo ovdje? I kakve veze novac ima s tim?

 

You need to a flashplayer enabled browser to view this video

 

Ovog vikenda sam na jednom izletištu slučajno susreo školskog druga kojeg nisam vidio još od onih dana. Rekao mi je da radi u svijetu financija. Ovaj susret me jako obradovao. Ispitali smo jedan drugoga gdje su i kako su završili ostali, a naš razgovor se dotaknuo života, politike, novca, ekonomije i financija; i naravno odužio... 

Odmah po srdačnom zagrljaju, Josip mi je dao kompliment kako dobro izgledam, a ja sam mu odgovorio da se dobro nosim s godinama i da se izvrsno osjećam i fizički i mentalno. Malo redovnog trčanja i gimnastike svakako tome dosta pridonose, ali sam u zadnjih nekoliko godina svjetske krize shvatio da je život prekratak da bih svoj mentalni i emocionalni kapital trošio na korisne idiote i izgubljene slučajeve. Došao sam i do zaključka da sam previše dobar s drugima jer je to moja priroda, ali ako te odnose ne krasi uzvraćanje istom mjerom onda uzalud trošim vrijeme - nešto slično ulaganju u dionice na burzi - na početku zarađuješ novac, nakon čega ti sreća okrene leđa - u jednom trenutku se moraš odreći gubljenja jer ti inače neće preostati ništa od uloženog kapitala.

Zatim smo se kao jedini gosti sjeli u tamošnji restoran i naručili jelo. Josip je uzeo hladnu miješanu salatu s tunjevinom i sirom, a ja pizzu sa šunkom i povrćem. Konobar nam je par puta donosio vino kojim smo obilno zalili sve što smo pojeli.

U konverzaciji smo zagrizli i u korporativno upravljanje. Po Josipu, dioničari primaju obavijest o menadžerskim naknadama, ali o visini iznosa ne mogu glasati. To znači da bez obzira je li netko mali ili krupni institucionalni investitor, menadžerski bonusi su nešto na što u velikim korporacijama ne može utjecati. Upravni odbor je taj koji odlučuje o svemu, a njegovi članovi su obično bivše korporativne štetočine sa zahtjevima za nadoknadu prijašnjih usluga.

Situaciju u kojoj između vlasnika poduzeća i menadžera stoji procijep separacije, Josip naziva korporativni defekt. Navodi kako cijena dionice može rasti zbog svakakvih razloga i kako je određivati visinu isplate menadžerskih premija na osnovu rasta cijene dionica doista smiješno. Takav stav je opravdao činjenicom da je sreća najzastupljeniji element u aprecijaciji cijena dionica.

Kaže da u modernom poslovanju u pravilu nedostaje kritični faktor. Upitao me što mislim koliko se danas u biznisu spremno riskirati da bi se ostvario povrat investicijskih ulaganja od na primjer +6%.

Nismo mogli a da malo ne popričamo o temi Al-Qaeda, Osama Bin Laden i teorije zavjere. Složili smo se da su napadi na Ameriku 11 rujna 2001 čista namještaljka koja je poslužila kao opravdanje za imperijalističke težnje i uspostavljanje Globalnog zatvora. Za njega je Bin Laden ubijen već puta, a meni se činilo da su NATO-vci do sada to učinili barem u sedam prilika. I tu smo se onda dobro nasmijali...

Ja sam primjetio da se svijet u posljednje vrijeme mijenja brže nego ikad u povijesti. Obojicu nas veoma zabrinjava veliki i ubrzani porast nejednakosti u radnim prihodima. 

Razgovarali smo i o tome kako je Bill Gates odlučio dati svoje bogatstvo u dobrotvorne svrhe i sve pokloniti sirotinji, no ni on ni ja u takve stvari ne vjerujemo baš previše. Na red je došla i politika... Po Josipu, političari su uvijek sami sebi najvažniji i prvi na umu, ne pokazuju volju za rješavanje problema srednje klase, a kamoli siromašnih radnika.

I to nas je dovelo do rasprave o radu i vrijednostima. Ispovijedio sam mu se kako mi se o ovim trenucima po glavi najviše muvaju samodostatnost i samoodrživost. Josip je kao iz puške opalio da po tom pitanju svi jako puno možemo naučiti od Kube. Rekao sam mu i kako mi je muka gledati državne službenike kako na zajamčenim radnim mjestima u nadi i iščekivanju masnih penzija vjerno služe svojoj svrsi postojanja brojeći dane do umirovljenja, dok radne mase poput psihijatrijskih bolesnika crnče i po 12 sati na dan. Požalio sam mu se i na pohlepu financijskih umjetnika i inženjera koji nas iskorištavaju dok god smo im korisni s onim što im možemo ponuditi.

Naša je potrošačka civilizacija u potpunosti opsjednuta novcem i materijalizmom. Tužno ali istinito, ljude u pravilu ocjenjujemo samo po njihovoj neto imovini. Čemu sve to? Gledam ljude kako pokušavaju zgrnuti što veće neto bogatstvo. U međuvremenu, njihovi životi zaudaraju po očaju. Koji je smisao svega? Ionako će za dvadeset trideset godina svi pasti u zaborav. Tko će se u narednim decenijama još sjećati nekakvih Todorića i Keruma.

Josip mi se povjerio da zna ljude koji preko cijele godine svojim privatnim mlažnjacima obilaze vile koje su sagradili u mnogim najljepšim dijelovima svijeta, ludo se provode na jahtama, i iživljavaju u super-sportskim automobilima. Kad im to dosadi, onda kupe još veća imanja i još brže trkalice. Podsjetio sam ga da kad se radi o mentalnim bolesnicima, novcu i seksu, onda ni previše nije dosta.

Moje je mišljenje da to nisu stvari koje bi trebale definirati čovjeka. Novac može kupiti slavu, ali ne i sreću. Pitao sam Josipa da li je uistinu sretan, a on mi je odgovorio da je. Zanimalo me je da li bi i dalje bio sretan kad bi izgubio sve. Josip se otvorio i priznao mi: "Sve osim supruge koju duboko volim". Podijelio je sa mnom i jednu tajnu. "Znaš, na jednom mjestu sam zarađivao zbilja velike pare, ali kako je vrijeme prolazilo, taj posao sam sve više mrzio. Postao mi je kao neki karcinom koji me iznutra živog izjedao. Nisam nikoga osobno mrzio, ali nisam više mogao podnesti politiku koja je vladala među zaposlenima. Veoma sam se razočarao u nekim pogledima".

Otvorili smo potom diskusiju o raznim ljudima. Rekao sam mu da ima puno njih koji su me skroz na skroz razočarali. Ličnosti jake na riječima, a slabe na djelima. Razočarali su me i oni kojima sam pomogao u raznim nevoljama - kad sam ja zapeo, od njih mrtva tišina. Lako je pričati, akcija je puno glasnija od riječi!

Josip se malo zamislio i tužno priznao da dobre ljude koje je upoznao u svijetu financija može izbrojati na prste. I on je jednom prošao kroz teške momente i ružna iskustva. Međutim, kaže da se uvijek držao očevog savjeta: "Mogu ti oduzeti zvanje, mogu ti oduzeti i posao, ali nikad i nikako ti ne mogu oduzeti ono što imaš u srcu i između ušiju". Pri kraju našeg susreta sam saznao da ima nekih ljudi kojima se naprosto divi i da je George Carlin jedan od njih: "Život se ne mjeri brojem udisaja već trenucima koji nam oduzimaju dah". 

Ponudio sam se platiti sve što smo pojeli i popili. Kad je konobar ispostavio račun, oba dvojica smo od iznenađenja pali sa stolica na guzice. Osjetili smo se tako glupavo. Odlučio sam zadržati Josipa još malo za stolom. I njemu je jasno da se stanje teške ovisnosti o novcu na neki način mora normalizirati. Zaključio je kako čovječanstvo mora zakoračiti u razdoblje buđenja i osvještenosti. Složio sam se da je to jedini izlaz. Josip je širom otvorio usta kad sam ga prvo zamolio da sagleda kako smo uopće zaglavili u ovoj destruktivnoj iluziji, i onda upitao da li zbilja vjeruje da se to može desiti samo od sebe.

"Znaš, već neko vrijeme pratim trud ekipe iz Croma. Osim sustava alternativne valute, pokrenuli su i alternativne vijesti. Svježina, ili ga nazovimo lijekom, ali ima tamo dobrih članaka koji nas kolektivno podsjećaju na prave prioritete u životu i upozoravaju da nije sve u novcu i financijama. Zaboravili smo da se istinske vrijednosti ne mogu kupiti novcem". Josip je inače još od rata u bivšoj Jugoslaviji otišao sreću tražiti po Sjedinjenim Američkim Državama i nije mogao povjerovati da se ovo čim sam mu zagolicao uho, pojavilo baš na području za koje ga veže toliko puno dragih uspomena iz djetinjstva i rane mladosti.

"Ono što ću sutra učiniti, sigurno će mi pomoći provariti svu suludost ovog svijeta, pa i ovaj glupi račun", nastavio sam. "Jako cijenim to što tamo rade, njihova ideja o alternativnom novcu je i korisna i istovremeno zabavna. Za mene su to pravi borci i ja se u stvari divim njihovom postignuću i tome što svoje vrijeme posvećuju pisanju o bitnim i spornim temama, i što i ključno važne informacije nesebično dijele sa svima nama. Njihova zamisao o Slobodnoj planeti na kojoj ljudima nisu potrebni zakoni da bi mogli uočiti razliku između dobrog i lošeg, jednostavno mi ne izlazi iz glave. Vjerovatno pretpostavljaš da su ih čim su se pojavili, proglasili za paranoidne šizofreničare".

Evo što mi je Josip odgovorio prije nego smo se pozdravili i oprostili: "Kad pukne, onda neće propasti svijet nego carstvo kriminalne elite i dvostrukih standarda. Propast će oni koju su pomislili da su zagospodarili svijetom i uobrazili si da su ljudi njihove ovce. Propast će privatne središnje banke kao lažna fasada i propast će privatno zakonodavstvo kao podloga cijele farse. Živjeti s onima koje volim, moći se brinuti za ono što volim, sloboda, dobrosusjedski odnosi, uljudnost, empatija i promišljenost, to su stvari koje su meni najvažnije. Ako smo blagoslovljeni s nečim u čemu iskreno možemo uživati, što nam onda više od toga još u životu treba? Jednom kad više ne budem znatiželjan o životu i zainteresiran za učenje, znat ću da samo bezveze trošim vrijeme i beskorisno zauzimam mjesto. Sutra ću otkazati partiju golfa na koju sam pozvan i svakako pogledati to sa čim si me upoznao. Dosta je malo proguglati zar ne, kako si ono rekao, Crom"...