Alternative currency and balanced living system. Alternativna valuta i uravnoteženi životni sistem. Moneta alternativa e sistema di vita equilibrato.

Linija

Search

Home Alternative News News Agrikultura: Bolja Vremena Za Male Farmere I Poljoprivrednike

Crom Alternative News

Investigative journalism and useful articles on various topics.
administrator

"Junk food" ili smeće od hrane stvara ovisnost gotovo isto kao i heroin, pronašli su znastvenici.

 

Big burger, čips i slatkiši, konzumiranje ovakve vrste hrane će programirati vaš mozak u žudnju za uvijek sve većom količinom namirnica koje sadrže visoki postotak šećera, soli i masti, pokazalo je novo naučno istraživanje.  

 

Tijekom godina, ova bezvrijedna hrana može postati zamjena za sreću i stvoriti nove nezasitne ovisnike.



Dr. Paul Kennedy, neuro-znanstvenik koji je počeo svoja istraživanja u Londonu, "Guy's Hospital", ali sada radi na Floridi u "Scripps Research Institute", dokazao je koliko opasna po naše zdravlje može biti preslatka i premasna hrana.

"Radi se o gubljenju kontrole. To je znak ovisnosti", izjavio je Kennedy.

Ovo je jedna od prvih studija u kojoj istraživači sugeriraju da mozak može reagirati na nezdravu hranu isto kao i na droge.




Ovisnost o smeću od hrane, alkoholu, cigareti ili drogi međutim nisu jedine ovisnosti na koje se netko može navući.

Prije nego što su osnovane Federalne Rezerve, privatna Središnja Banka Sjedinjenih Američkih Država, gospodin Rothschild koji je bio jedan od njenih glavnih dioničara-osnivača je rekao ono što je postalo jednom od najaktualnijih izreka ikada: "Dajte mi ovlast za izdavanje novca u državama i uopće me neće zanimati tko će donositi njihove zakone".

Da biste bolje razumjeli ovaj koncept, zamislite da vam je mama dala dozvolu i mogućnost za izdavanje i puštanje u opticaj novca kojeg ste fotokopirali u papirnici na uglu vaše ulice, a može biti i tiskan na bilo kojem pisaču. Pravi božji dar! Mogli biste kupiti sve što god poželite.

Jeste li se ikad upitali zašto zakon kažnjava one koji falsificiraju novac?

Ma ne, ne zbog fotokopiranja običnog komada papira s brojkom na sebi kojoj "onaj" tko je za to ovlašten može dodavati nule po želji, već zbog toga što biste njime na tržištu mogli doći u posjed neke imovine.

Nema jednog jedinog pojedinca na ovoj planeti koji nije zadužen, ako ne kroz privatni, onda kroz javni dug, a imovina pod dugom u isto vrijeme pripada malo manje dužniku, a puno više, odnosno u potpunosti, kreditoru.

Ako naprimjer trebate kupiti obradivu zemlju za sebe i svoju obitelj, ispred vas je kredit i hipoteka.

Neka financijska agencija će vam posuditi novac kojeg je posudila od banke što je taj novac posudila od središnje banke, koja ga je pak stvorila iz ničega i posudila uz kamate, ali bez ikakvih jamstava.

Drugim riječima, ako narednog dana dođe do teške devalvacije valute u zemlji, financijski posrednik, banka i centralna banka ne snose nikakvu odgovornost.

U današnjem monetarno financijskom sustavu, države izdaju dužničke obveznice na osnovu kojih središnje banke stvaraju novi novac.

Iz ove koncesije, dozvole i političke usluge nastaje javni dug.

Kada bi suverena država umjesto da izdaje državne "vrijednosnice" izdavala novac, otplatila bi javni dug i zaboravila na pojam "inflacija".

Mehanizam proizvodnje novca u zamjenu za državne dužničke obveznice je trik za privatizaciju profita i nacionalizaciju dugova stvorenih gubicima odnosno neophodnom potrošnjom elite za ugodan život i konstantnu korupciju svake grane i lista koje rastu na stablu zvanom društvena zajednica, pojedinaca koji se kriju iza vlasnika velikih poslovnih banaka.

Zavisno od broja stanovnika i veličine, države godišnje izdaju od par desetaka do stotina milijardi dužničkih obveznica, što naravno znači konstantan i neizbježan porast javnog duga koji se isplaćuje iz džepova građana.

Dug je naravno nemoguće isplatiti čak i u teoriji jer je masa duga u opticaju uvijek puno veća od mase novca u opticaju, dug je moguće samo refinancirati što uzrokuje konstantne uvijek sve veće poreze, žrtvovanja i odricanja.

Ako su i problem i rješenje tako jednostavni, zašto se još nitko nije pokrenuo u tom smjeru?

Zato jer bi osim eliminacije inflacije također nestali i izvori prihoda nekih obitelji koje već stotinama godina drže pod kontrolom države iznajmljujući im sredstvo razmjene uz naplatu kamata.

Zato jer nas na kraju puta prema globalizaciji ne čekaju osobna financijska neovisnost, sloboda, izobilje izbora i raznolikost, tamo nas čekaju osobna financijska ovisnost, ograničenost, nikakav izbor i jednolikost.

Prve žrtve koje su pale zbog ove ideje do čijeg ostvarenja ne fali još puno, bili su mali poljoprivrednici koje zgažene čizmom velikih multinacionalnih kompanija danas gledamo kako rade neke sasvim druge poslove.

Jednog je dana u netaknuti dio prirode dospjela civilizacija. Dvojici malih farmera kojima nikada u životu nije ničeg falilo, predloženo je da jedan s drugim razmjenjuju pšenicu, brašno, mlijeko, meso, paradajze i ostale proizvode kroz papire u sveukupnoj vrijednosti od 100, sa kamatom od 10% godišnje. Sve je bilo idealno do isteka roka od godine dana kada dva mala poljoprivrednika nisu mogla vratiti 110 jer su posjedovali sveukupno samo 100. Predloženo im je da posude novih 100 sa kamatom od 10% godišnje. Radilo se, imalo se, jelo se i pilo se, no naredne godine, trebalo je vratiti 220, a oni su imali samo 200. Mali poljoprivrednici su i ovog puta bili prinuđeni posuditi novih 100 sa kamatom od 10% godišnje. Dvojici farmera naravno ni treće godine nije uspjelo za rukom vratiti 330 sa samo 300. I tako su svake godine sve više morali posuđivati. Tokom vremena, sve su manje svoga posjedovali i sve se više zaduživali. Radno vrijeme se odužilo i postalo naporno, paradajze su zbog sve većeg uroda koji im je bio potreban za vraćanje sve većih dugova počeli špricati nekakvim čudnim nadražujućim kemikalijama. Istina, paradajzi su postajali sve krupniji i crveniji, ali sve bljutavijeg okusa, a u porodičnom krugu su se pojavile neke do sada nepoznate bolesti i tegobe. Došao je i taj dan kada im je za odobrenje novog zajma zatražena hipoteka nad svim onim što im je od imovine preostalo. Kako su tokom godina djeca narasla i počela raditi teško kao pravi radnici, činu potpisivanja hipoteke je prisustvovala cijela obitelj koja je u šoku i nevjerici shvatila koliko je prevarena. Na svu sreću, na susjednoj farmi su živjeli dobri ljudi, stari prijatelji koji nisu bilo lakovjerni i nisu se dali upustiti u ovu avanturu. Prihvatili su članove obje obitelji malih poljoprivrednika za koje je život malo po malo opet počeo dobijati onaj dobar stari, tradicionalni smisao. Osim toga, kako u svakom zlu ima i nečeg dobrog, počeli su proizvode između sebe razmjenjivati kroz papire na koje su sami pisali brojke, olakšavši si svakodnevnicu sada neopterećenu dugom i kamatama. Iako su po izgledu i veličini daleko zaostajali za onima sa farmi koje su izgubili, paradajzi koje su farmeri ponovo jeli, bili su upravo fantastičnog okusa, a nestale su i zdravstvene tegobe.






Tko kontrolira proizvodnju i distribuciju hrane, taj kontrolira i cijeli svijet.

Danas je svakako najbitnije pitanje koje se tiče poljoprivrede uzgoj genetički modificiranih biljki.

Pitanje genetike nije zaobišlo niti stočarstvo, i domaće životinje se danas mnogo razlikuju od onih jučerašnjih.

Korupcija je postala veoma ozbiljan problem u poljoprivredi.

Postoje mnoge naznake i dokazi da je genetički modificirana hrana opasna i štetna po zdravlje, no svakako najvažnija činjenica kada se priča o genetički modificiranim proizvodima i poljoprivredi je da genetički modificirane biljke više ne daju sjeme, sjemenje je sada svake godine potrebno kupovati.

Obveza kupovanja sjemena svake godine za uzgoj genetički modificiranih biljki je dovela male poljoprivrednike u ovisnu, vrlo neugodnu poziciju.

Zadnjih nekoliko godina naprimjer, tisuće malih farmera u Indiji je počinilo samoubojstvo. Genetički modificirano sjeme je zadalo ozbiljan udarac indijskoj sigurnosti hrane i samodostatnosti, samoubojstva malih poljoprivrednika dovedenih na rub bijede i siromaštva su rezultat dugova nastalih zbog GM usjeva. Poljoprivrednici su se nekada morali suočavati sa problemima kredita i banaka, a danas i sa neizbježnim obvezama na izlete u banke sjemena.

Osim toga, uvjeti na koje čitave države moraju pristati, upletene u mrežu mehanizma kriminalnog načina stvaranja novca i distribucije kredita su odista nehumani.

2000 godine, Indija je imala 60 miliona tona viška hrane koju nije htjela pokloniti gladnima već ju je morala izvesti. Indija je tada prestala kupovati proizvode od vlastitih farmera prisiljavajući ih da svoje proizvode zapale, a u isto vrijeme je morala kupovati i uvoziti proizvode velikih multinaiconalnih korporacija.

Sjećate se velike propagande o gladi u Etiopiji 1980 godine? Mnogi ne znaju da je upravo u to vrijeme Etiopija izvozila hranu u Europu.

Indonezija je 1985 godine dobila zlatnu medalju Ujedinjenih Naroda za samodostatnost u proizvodnji hrane. Od 1998 godine je najveći svjetski primaoc pomoći u hrani!?

Novčana pomoć koju je dobila Zambija isto tako nije bila besplatna. Zambiju su prisilili uvoziti kukuruz, naravno bez obavijesti da je taj kukuruz bio genetički modificiran.  


I pomoć za Haiti se pokazala kao bumerang, veliki dio novčanog kolača je bio uvjetovan naknadnim trgovanjem i kupovanjem od donatora. Haiti je do 1986 godine uvozio samo 7000 tona riže. Od tada svake godine uvozi 196.000 tona strane riže u vrijednosti od ondašnjih 100 miliona dolara. Lokalna proizvodnja Haitija je uništena, a cijena je svake godine sve veća. 50 % haićanske djece mlađe od 5 godina pati od neuhranjenosti.

Siromašne nacije su sve gladnije.

Meksiko je upropastio više od 2 miliona lokalnih farmera dozvolivši uvoz proizvoda velikih multinacionalnih kompanija.

Na sličan način su završili i Tajland, Bolivija i Kostarika,...


Kenija, čija je proizvodnja hraane bila samodostatna, sada uvozi 80% hrane. Proizvodnja hrane u Keniji je upropaštena.

Irak nisu opustošile samo vojne intervencije, tamo je izvršena i prava ofenziva genetički modificiranog sjemena. Probajte zamisliti katastrofalnu situaciju u toj zemlji, u kojoj mali farmeri moraju konstantno kupovati GM sjemenje.

I Argentina također muči veliku muku sa poljoprivrednom proizvodnjom i malim farmerima. U Argentini oko 82% poljoprivrednika živi od samo 13% zemlje te nacije namjenjene agrikulturi, dok 4% velikih vlasnika zemljišta kroz sve veće kockanje financijskih ulagača posjeduje skoro 70% zemlje.




Jedna je studija pročavala prehranu i zdravlje izoliranih primitivnih društvenih zajednica po cijelom svijetu, u vrijeme kada su takve zajednice još uvijek postojale. Bili su to ljudi koji su živjeli u skladu sa svojim starim tradicijama i na koje moderna civilizacija još nije imala nikakvog uticaja. Rezultati te naučne studije su upravo fascinantni, potpuno suprotni od modernih ideja koje se vrte po našim glavama o življenju njihovih jadnih, brutalnih i kratkih života. Ti su ljudi bili zdravi, snažni i sretni, s malo ili ništa prisustva modernih bolesti i degeneracija. Tokom vremena, ipak, ti su ljudi počeli kupovati hranu koju je proizvodilo industrijalizirano društvo prema sintetičkim poljoprivrednim metodama; u trgovinama modernog čovjeka. Studija je pokazala da je potrebno da se samo jedna generacija tih ljudi prehranjuje industrijskom hranom kako bi se narušili zdravlje i imunitet.


Već više od jednog stoljeća, ekonomisti i iz kapitalističkih i iz socijalističkih zemalja samouvjereno i oduševljeno predviđaju izmuiranje malih obiteljskih farmi.

Male farme su obilježene kao nazadne, neproduktivne i neefikasne u prevladavanju prepreka u procesu gospodarskog razvoja.

Američka agrikultura velikih razmjera i mehanizirana korporativna poljoprivreda se proglašava najboljim i jedinim načinom za efikasno hranjenje svjetske populacije.

Male poljoprivrednike, "seljake" po konvencionalnoj mudrosti očekuje isto ono što je zadesilo i dinosauruse.

Po ovakvoj modernoj poljoprivrednoj nauci i politici, mala poljoprivredna imanja nisu iskoristiva, produktivna i efikasna.

Međutim, u stvarnosti, potpuno suprotno od uvriježenih mišljenja koja su nam usadili u glave, male farme su multi-funkcionalne, produktivnije i efikasnije od velikih farmi, te više doprinose ekonomskom razvoju od velikih poljoprivrednih imanja.





Mali poljoprivrednici bolje upravljaju prirodnim resursima, održavaju bioraznolikost i sigurno čuvaju budućnost održivosti poljoprivredne proizvodnje.

Korporativna poljoprivreda velikih razmjera je već izazvala dramatične negativne posljedice za male farmere posvuda na svijetu.

Poljoprivredna politika koju provode velike multinacionalne korporacije predstavlja opasnu prijetnju za održivost male poljoprivredne proizvodnje s teškim posljedicama za ruralna područja i njihova gospodarstva širom svijeta.

Male farme predstavljaju i utjelovljuju raznolikost vlasništva, raznoliku ratarsku proizvodnju, raznolike krajolike, raznolikost biološke organizacije, razolikost kulture i raznolikost tradicije.

Raznovrsnost struktura poljoprivrednih i stočarskih farmi doprinosi poboljšanju bioraznolikosti, lijepom i ugodnom za vidjeti raznolikom ruralnom krajoliku, slobodnom i nezagađenom otvorenom prostoru.

Decentralizacija vlasništva nad zemljištem stvara pravednije ekonomske prilike za sve ljude i veći društveni kapital.

Kod malih farmera je više razvijen osjećaj osobne odgovornosti i osjećaj kontrole nad nečijim životom, karakteristike koje nisu dostupne na tvorničkoj proizvodnoj traci gdje ljudi danas u potpunosti sliče na scene iz filma "Moderna Vremena" najvećeg komičara svih vremena, Charlie Chaplina.

Mala obiteljska gospodarstva su idealna mjesta za odrastanje djece i sticanje poimanja o životnom vrijednostima.

Vještina uzgoja se prenosi s jedne generacije na drugu u strukturama obiteljskog vlasništva.

Kada djeca s farmi ne nastavljavaju s produžavanjem obiteljskih farmerskih tradicija, znanja o uzgoju, vještine i iskustva su izgubljeni.





Većina potrošača nema blage veze o poljoprivredi i proizvodnji hrane.

Kao posljedica toga, oni isto tako slabo poznaju prirodu i nedostaje im zahvalnost prema farmerstvu kao obliku obrađivanja zemlje u svrhu proizvodnje hrane koja nas održava.


Kroz tržnice malih farmera, podršku društvene zajednice poljoprivredi te izravne marketinške strategije malih poljoprivrednika, potrošači bi se trebali početi povezati s ljudima koji proizvode njihovu hranu, a kroz samu hranu kao proizvod i sa suradnjom farmera s prirodom.

Politika promicanja velikih farmi i izvoza poljoprivrednih proizvoda sve više smanjuje mogućnost održivosti malih farmi, unatoč brojnim prednostima koje proizvodnja hrane malih razmjera nudi.

Na aktualne izazove agrikulture moramo adresirati poljoprivredu i zemljišta u širem kontekstu integrirajući u poruku više uloga, ekonomsku, proizvodnju hrane, očuvanje prirode i upravljanje zemljištem, zapošljavanje,...

Održiva poljoprivreda i korištenje zemljišta nije samo sredstvo za dobivanje više hrane i profita na društveno prihvatljiv način koji ne degradira okoliš.

Umjesto toga, ona ima sveobuhvatni utjecaj na zajednicu, okruženje, i potrošače.

Treba doći do konsenzusa i zajedničkog razumijevanja održivog korištenja zemljišta zdravim razumom kao prilike za poboljšanje kvalitete okoliša, uključujući i njegove fizičke (povećanje plodnosti tla, bolja kvaliteta zraka i vode), biološke (raznolike i zdravije životinje, biljke i ljudska populacija), te socijalne, ekonomske i institucionalne (veća socijalna jednakost, jedinstvenost, mir, stabilnost, blagostanje) komponente.

Zemljište nije samo sredstvo za iskorištavanje, već i ključno vozilo prema postizanju boljeg društvenog, socijalnog, ekonomskog, biološkog i fizičkog okruženja.

Konkretno, obraćanjem pažnje na mnogostruke funkcije poljoprivrede i korištenja zemljišta, sve ekonomske, socijalne i ekološke funkcije agrikulture na višestrukim nivoima se priznaju i uključene su u donošenje odluka u svrhu promicanja sinergije između tih funkcija i određivanja, usklađivanja i postizanja različitih ciljeva od općeg interesa.


Sve navedeno pruža snažne argumente da zemljišna reforma kojom bi se stvorila ekonomija malih farmi nije dobra samo za lokalni gospodarski razvoj, već je i djelotvornija socijalna politika od dozvoljavanja "uobičajenom biznisu" prijevoza siromašnih iz ruralnih područja u sve veće i veće gradove.

Pravedna i fer ekonomija bazirana na malim farmama u ruralnim područjima pruža osnove za jak nacionalni ekonomski razvoj.

Prednosti malih farmi nisu ograničene samo okvirom ekonomske sfere.

Velika industrijska uzgajališta su nametnula mentalitet prženja svega što se od resursa može spržiti. Upravljanje resursima tim mentalitetom proizvodi rezultate u kojima nema drveća, nema divljači, postoje samo beskrajne monokulture.


Mali poljoprivrednici mogu biti vrlo učinkoviti upravitelji prirodnim resursima i zemljom.

Za početak, mali farmeri koriste široki niz resursa i imaju interes u njihovom održavanju.

Istovremeno, sistemi uzgoja koje upotrebljavaju na svojim malim farmama su različiti, objedinjujući i održavajući značajne funkcionalne biološke raznolikosti unutar farme.

Očuvanjem bioraznolikosti, otvorenog prostora, drveća i šuma, te smanjenjem degradacije zemljišta, male farme pružaju dragocjene usluge ekosustava širokim društvenim slojevima.




U svijetu civiliziranog društva, Vlade bi trebale poštovati multi-funkcionalnost agrikulture i pružiti stanovnicima svake zemlje iskreni suverenitet nad hranom i poljoprivredom.

Umjesto širenja politike i propagande da su male farme štetne, trebali bismo početi provoditi politiku za razvoj ekonomija malih farmi.



Ako su male farme vrijedne očuvanja, ako doista model malih farmi ruralnog razvoja ima više smisla od onog velikih razmjera, mehaniziranog, kemijski intenzivnog, dominiranog modelom velikih multinacionalnih korporacija iz kojeg su prave društvene potrebe i vrijednosti isključene kroz "biznis kao i uobičajeno", onda je stigao trenutak za akciju.

Prepoznavanjem važne uloge malih farmi i njihove multi-funkcionalnosti, imamo priliku zaustaviti i preokrenuti politiku i ekonomiju koje nagrizaju održivost ljudske civilizacije i biosfere.

Jedno od sredstava koje može poslužiti u tu svrhu je i sustav Crom Alternativna Razmjena koji kroz mogućnost komunikacije, vlastite tržnice, pristupa za mobitele i sredstva za razmjenu kojeg izdaje sama zajednica pruža istinsku i iskrenu mogućnost postizanja financijske neovisnosti što je neophodna potreba za preskakanje odlučujuće prve stepenice prepreka u tom smislu.

Klikni po slici za veće verziju za štampanje:





Diljem svijeta, mono-industrijska kultura je raselila male poljoprivrednike i tradicionalnu proizvodnju hrane, te posijala pustoš nad cijenama i suverenitetom nad prehrambenim proizvodima.

To je posebno vidljivo na jugu svijeta gdje se obrada zemlje koncentrirala na usjeve namijenjene za biodizel i stočnu hranu.

Kao odgovor, seljaci i mali farmeri su organizirali akcije u više od 53 zemlje dana 15 Listopada na Međunarodni Dan Hrane.

Mi smo oni koji žive na zemlji, čuvaju i održavaju zemljišta. Želimo i dalje živiti na našoj zemlji, za buduće generacije!

Industrijalizacija i globalizacija nacionalnih hranidbenih sustava je dovela do porasta cijena hrane i seoskog siromaštva. To je postao globalni trend.

Milijarde ljudi su bez hrane jer su im industrijske monokulture otele sredstva za život, poljoprivredu i pravo na hranu.

Stigao je trenutak da sva građanska civilizirana društva prepoznaju ozbiljnost ove situacije, globalni kapital ne bi trebao kontrolirati našu hranu niti donositi odluke iza zatvorenih vrata.





Budućnost Naše hrane, zaštita Naših resursa i posebno zaštita Našeg sjemenja su Naše pravo!

Prehrambena suverenost je pravo ljudi na definiranje svoje poljoprivredne i prehrambene politike, te pravo poljoprivrednika i farmera na proizvodnju hrane.

Društvene zajednice širom svijeta zahtijevaju i traže alternativu za model kojeg kontroliraju Cargill, Monsanto, General Foods, Nestle i Kraft Foods.

Iznureni industrijalizacijom i koncentracijom, građani su sada gladni tradicionalnih metoda proizvodnje i raznolikosti u hranidbenom sustavu.