Bio je to predivan dan, puno predivan za 9ti u prvom mjesecu godine. Čak su mi i ptičice cvrkutale, no ne bih se začudio da je to zvuk bio i stanja mog uma, a ne materijalna stvarnost. Želim samo reći, kao da je sve predskazivalo nešto super.
Ekipa se okupila, nas četvero ispred moga ulaza i polako krenušmo za Blatušu. Čuli smo o njima samo iz priča drugih ljudi i pomalo sa weba, ali iskustvo govori - ako želiš znati kakvog je okusa kremšnita, moraš probati jer to je zaista najbolje iskustvo. Trik je samo u tome da idemo negdje nekome u posjet, skoro da niti ne znamo točnu lokaciju, a da ne govorim da se ljudima nismo niti najavili. Ma nema veze, ionako sam imao predobar osječaj.
I tako, nakon sat i 50ak minuta, napokon nađosmo to mjestašce na kraju sokaka. Vidjesmo prvu kučicu i pokucašmo na njena vrata, a iz daljine 100 m sa svojega praga, promatrala nas je jedna baka. I tako spontano krenusmo prema njoj i ona nas je ljubazno ugostila. Malo rakijice, malo razgovora, malo trgovanja. Sve smo to prošli, a ispričala nam je baka i priču o tim čudnim ljudima koji svi zajedno u zajednici žive, čak niti wc-e nemaju već trće po šumi, a ljudi samo dolaze i odlaze, nikad da se netko tu smiri. Zamislite ljudi, govori nam ona, kod njih ne smiješ niti kokoš zaklati jer su kao vegetarijanci, a onda Robert dođe u goste i s guštom pojede i batak i karabatak kada ga ponudim.
Ne znam kako bi vama zvučao uvod u naš posjet, ali meni je to bilo super jer oduvijek sam volio čuti neku priče iz različitih uglova gledanja. Kada gledaš iz jednog smijera, sve to previše podsjeća na uboksavanje.
I tako, uputila nas baka u dobrome pravcu i prolazeči pored nekih čudnih, ali predivnih kučica, naiđosmo do skupine ljudi u radu iz koje sam odmah prepoznao Roberta po slikama sa neta. Malo smo ih iznenadili, ali vrlo prijateljski, Robert nam se kao nakratko pridružio, a onda smo nekako satima pričali i pričali i upijali mirnoću, balans i prirodnost i same Blatuše i njenih dobrih stanovnika, a i nas dobronamjernih prolaznika. Uglavnom, izgradiše ljudi uz 3-4 prirodne eko kučice i duhovni centar, popraviše 4-5 objekata koji se na imanju nalaziše od prije, u pripremi je i piramidalna građevina za vođenje ljubavi, a imaju i traktor, malčer tako da nije problem zemlju pripremiti za malo jaču proizvodnju hrane. Dosada se ekipa uglavnom koncentrirala na gradnju i nešto malo na proizvodnju hrane, ali koliko sam shvatio, vrlo su blizu samoodrživosti i to me jako veseli. Što je najbolje od svega, i Blatušani ili možda samo Robert su čuli za Jupiter Projekt i na moje direktno pitanje je odgovorio da smo dobrodošli živjeti u Blatušu ukoliko ne uspijemo započeti naše selo negdje bliže Zagrebu.
Moram priznati da je otvorenost za suradnju, barem u meni, dala Blatušanima nevjerojatnu snagu i podigli su se na mojoj ljestvici na najvišu stepenicu. Mislim da je to nešto što ako ne 100% sebi, a je, da bih onda tu priliku svakako iskoristio zbog svojeg djeteta kojemu jednostavno ne želim da se razvija u tako trulom društvu u kojem živimo danas. Jednostavno se pitam, zašto ne stvoriti Raj na Zemlji ako za to mogučnosti zaista postoje? Zašto ne uzeti kontrolu svojega života u svoje ruke, ako smo za to pozvani?
I tako, nas četvero posjetitelja Blatuši, Mirta, Kika, Zvonimir i ja i još dan danas titramo dva tjedna nakon posjeta, a svi ljudi kojima sam podijelio naše iskustvo su mi doslovno rekli, nemoj da odete slijedeći puta bez nas! Ha, ha, ha, baš dobro. Pogotovo što vidim u slijedečih 5 godina eksploziju u nastajanju ovakvih zajednica, jer ovaj sistem jednostavno više nije održiv. Para se nema, svi gladuju, a zemlje toliko da ti pamet stane. Pa tko je tu lud?