Bio je to predivan dan, puno predivan za 9ti u prvom mjesecu godine. Čak su mi i ptičice cvrkutale, no ne bih se začudio da je to zvuk bio i stanja mog uma, a ne materijalna stvarnost. Želim samo reći, kao da je sve predskazivalo nešto super.

Ekipa se okupila, nas četvero ispred moga ulaza i polako krenušmo za Blatušu. Čuli smo o njima samo iz priča drugih ljudi i pomalo sa weba, ali iskustvo govori - ako želiš znati kakvog je okusa kremšnita, moraš probati jer to je zaista najbolje iskustvo. Trik je samo u tome da idemo negdje nekome u posjet, skoro da niti ne znamo točnu lokaciju, a da ne govorim da se ljudima nismo niti najavili. Ma nema veze, ionako sam imao predobar osječaj.

I tako, nakon sat i 50ak minuta, napokon nađosmo to mjestašce na kraju sokaka. Vidjesmo prvu kučicu i pokucašmo na njena vrata, a iz daljine 100 m sa svojega praga, promatrala nas je jedna baka. I tako spontano krenusmo prema njoj i ona nas je ljubazno ugostila. Malo rakijice, malo razgovora, malo trgovanja. Sve smo to prošli, a ispričala nam je baka i priču o tim čudnim ljudima koji svi zajedno u zajednici žive, čak niti wc-e nemaju već trće po šumi, a ljudi samo dolaze i odlaze, nikad da se netko tu smiri. Zamislite ljudi, govori nam ona, kod njih ne smiješ niti kokoš zaklati jer su kao vegetarijanci, a onda Robert dođe u goste i s guštom pojede i batak i karabatak kada ga ponudim.

Ne znam kako bi vama zvučao uvod u naš posjet, ali meni je to bilo super jer oduvijek sam volio čuti neku priče iz različitih uglova gledanja. Kada gledaš iz jednog smijera, sve to previše podsjeća na uboksavanje.

I tako, uputila nas baka u dobrome pravcu i prolazeči pored nekih čudnih, ali predivnih kučica, naiđosmo do skupine ljudi u radu iz koje sam odmah prepoznao Roberta po slikama sa neta. Malo smo ih iznenadili, ali vrlo prijateljski, Robert nam se kao nakratko pridružio, a onda smo nekako satima pričali i pričali i upijali mirnoću, balans i prirodnost i same Blatuše i njenih dobrih stanovnika, a i nas dobronamjernih prolaznika. Uglavnom, izgradiše ljudi uz 3-4 prirodne eko kučice i duhovni centar, popraviše 4-5 objekata koji se na imanju nalaziše od prije, u pripremi je i piramidalna građevina za vođenje ljubavi, a imaju i traktor, malčer tako da nije problem zemlju pripremiti za malo jaču proizvodnju hrane. Dosada se ekipa uglavnom koncentrirala na gradnju i nešto malo na proizvodnju hrane, ali koliko sam shvatio, vrlo su blizu samoodrživosti i to me jako veseli. Što je najbolje od svega, i Blatušani ili možda samo Robert su čuli za Jupiter Projekt i na moje direktno pitanje je odgovorio da smo dobrodošli živjeti u Blatušu ukoliko ne uspijemo započeti naše selo negdje bliže Zagrebu.

Moram priznati da je otvorenost za suradnju, barem u meni, dala Blatušanima nevjerojatnu snagu i podigli su se na mojoj ljestvici na najvišu stepenicu. Mislim da je to nešto što ako ne 100% sebi, a je, da bih onda tu priliku svakako iskoristio zbog svojeg djeteta kojemu jednostavno ne želim da se razvija u tako trulom društvu u kojem živimo danas. Jednostavno se pitam, zašto ne stvoriti Raj na Zemlji ako za to mogučnosti zaista postoje? Zašto ne uzeti kontrolu svojega života u svoje ruke, ako smo za to pozvani?

I tako, nas četvero posjetitelja Blatuši, Mirta, Kika, Zvonimir i ja i još dan danas titramo dva tjedna nakon posjeta, a svi ljudi kojima sam podijelio naše iskustvo su mi doslovno rekli, nemoj da odete slijedeći puta bez nas! Ha, ha, ha, baš dobro. Pogotovo što vidim u slijedečih 5 godina eksploziju u nastajanju ovakvih zajednica, jer ovaj sistem jednostavno više nije održiv. Para se nema, svi gladuju, a zemlje toliko da ti pamet stane. Pa tko je tu lud?

Danas, 3.4.2011. smo ponovno otišli do eko sela Blatuše, ali u malo večem broju. Ja osobno sam poveo ženu i malog sina, nadajući se snimiti njihov osječaj koliko su spremni uskoro otići na takvo mjesto i tamo živjeti.

I drugi su se raspitivali i razmišljali kako, na koliko dugo, bi li mogli ili ne. Neki su samo mirno šutili, mislim da će mnoge impresije onim ljudima koji su ih vidjeli prvi puta, sjedati malo duže. Barem je meni tako bilo i barem sam se ja totalno navukao. Ah, sto ljudi - sto čudi.

Zanimljivo je i to da jednu stvar koju sam si zamislio da bi bilo dobro da je vidim u Blatuši, zapravo već i postoji tamo. To je jedna platforma na povišenju od 5m na drvetu na kojoj se može meditirati.

Od kada smo kod njih bili zadnji puta, kupili su jednu turopoljsku kuću od hrastovine za 550 eura i presložili si ju na svoj dio. Mogučnosti su nevjerojatne. Dovesti će si uskoro i par konja, dok se nove kokoške upravo privikavaju na teritorij. Dosta je novih ljudi bilo, barem njih 6, bračanke su prezimile i vratile se svojemu domu, ali definitivno, sve se nabrijava i mjesto se fino puni.

Nisam niti znao da kada to dođe na razinu da će imati 40 prijavljenih ljudi da dobijaju pravo na samoupravu, a to znači i pravo na školu. Zamislite, već imaju pedagoga, a meni srce igra, jer zaista ne želim da mi djeca idu u ove naše škole. Ne želim da mi djecu odgaja znanjem uskogrudna sredina i da se sve svodi na bubanje nekih nepraktičnih i nekorisnih, a često i lažnih informacija.

Bilo mi je drago shvatiti neke Robertove koncepte. Mada nitko nije savršen, imam osječaj da sam ponovno dosta toga naučio i to u samo jednom jedinom danu. Istinski sam sretan zbog toga, a zbog surove stvarnosti u kojoj se sutra trebam vratiti dosadnome poslu, mislim da ću se samo još i više inspirirati posložiti si sve da se mogu preseliti u jednu tako zdravu zajednicu.