Alternative currency and balanced living system. Alternativna valuta i uravnoteženi životni sistem. Moneta alternativa e sistema di vita equilibrato.

Linija

Search

Home Forum
Welcome, Guest
Username Password: Remember me
  • Page:
  • 1

TOPIC: Da, ja sam suveren, i ne, tvoje odobrenje nije potrebno!

Da, ja sam suveren, i ne, tvoje odobrenje nije potrebno! 2 years, 9 months ago #2971

Da, ja sam suveren, i ne, tvoje odobrenje nije potrebno!


Konsideracija broj jedan: "Edukacija"

Uzimati vlast za istinu, radije nego istinu za vlast, sigurno je jedan od najučinkovitijih načina na koje je znanost manipulirana kako bi se uklopila u društveno-političku agendu. Državni obrazovni sustav nije stvar osobnog izbora. Naprotiv, ta centralizirana vrsta školovanja je radije nametnuta ljudima od strane vlade, budući da je obavezna. Evo što Allan Bloom misli o tome: "Najuspjelija tiranija nije ona koja koristi silu da bi osigurala uniformnost, već je to ona koja uklanja svijest o drugim mogućnostima i pričinjava izvedivost drugačijih načina nezamislivim, te uklanja osjećaj da postoji izvana". Ovaj novinarski naslov ne dolazi ni iz bivše Nacističke Njemačke, ni iz bivše Fašističke Italije, već se pojavio dana 22 siječnja 2015 na početnoj stranici "Wall Street Italia" - jednom od najpopularnijih web sajtova u području ekonomije, financija, politike i vijesti: "Isto kao i u Sovjetskom Savezu. Ako dovedeš u pitanje autoritet vlasti, ti si mentalno bolestan."

Konsideracija broj dva: "Obećanje O Isplati"

Želi li netko depozitirati - na primjer euro zlatnik - na njegov bankovni račun, ono što se zatim događa je poprilično zapanjujuće. To ne može biti učinjeno. Zabranjeno. Nedozvoljeno. Stvarnim materijalnim vrijednostima nije dopušteno cirkulirati po bankovnim računima. Po mom shvaćanju, širom svijeta legalno sredstvo plaćanja je trenutno nešto bez intrinzične vrijednosti, nešto što u prirodi ne postoji. Stvaranje i cirkulacija legalnog sredstva plaćanja dakle nije ništa drugo nego najobičnije usklađivanje u računovodstvenoj knjizi. Budući da je sva takozvana 'moderna valuta' izdana kao fiktivni bezvrijedni dug, sav takozvani 'moderni novac' automatski predstavlja ništa drugo nego puko obećanje o isplati. Kako onda nešto može biti plaćeno ničime? Budući da je riječ o konceptu, to uopće nije nikakav problem. Sve što je potrebno je neko iracionalno slijepo vjerovanje da je obećanje o isplati ista identična stvar kao i sama isplata. I sve je sasvim redu. No, što ako dođe frajer i prije prihvaćanja isplate novčanicom uz vrijednost s njenog naličja, postavi sljedeća tri pitanja: "1) Obećaješ da ćeš mi platiti, čime? 2) Obećaješ da ćeš mi platiti, kada? Koja je garancija da se u međuvremenu neće promijeniti koncept vremena"?

Konsideracija broj tri: "Mi Narod"

Takozvani 'Društveni Ugovor' je više nego intrigantan komad (navodno) papira. Kad netko umre, s njim također umire i njegova osobna odgovornost. Bilo bi vrlo zanimljivo utvrditi živi li 'Narod' prosječan ljudski vijek od 70-80 godina, ili je on besmrtan? Veoma cijenim to što 'Narod' traži slobodu informacija, slobodu govora, slobodu vjeroispovijesti, slobodu seksualnog izražavanja i slično. Ni na koji način međutim ne mogu prihvatiti zahtjev 'Naroda' za slobodom od odgovornosti. Dakle, tko je 'Narod'? Navodno 'Narod' čini 'Državu', a ne obrnuto. Budući da mu se ne može uzeti otisak prstiju, budući da ga se ne može dodirnuti ili vidjeti, budući da se s njim ne može razgovarati, i budući da ga se ne može čak ni definirati - tko je točno i precizno 'Narod'? Ako ja nisam ti, i ti nisi ja, tko je 'Narod'? Možda oni? 'Predsjednik', možda? 'Vlada'? 'Narodni Sud'? Čudno, ali iako su gotovo sve radnje i unutar i izvan 'Države' počinjene od 'Naroda' ili u ime 'Naroda', sve što se događa nije ničija odgovornost.


Bez kritičkog razmišljanja nema nikakvog ozbiljnijeg istraživanja, a ono teško da bi moglo svariti priču o konkurenciji i slobodnom ili bilo kakvom drugom tržištu u izopačenoj sredini: 1) gdje između ponude, potražnje i cijena ne postoji nikakav realan odnos; 2) u kojoj je izdavatelj jedinog dozvoljenog platnog sredstva, te diktator njegove cijene, ujedno i najveći sudionik u kupoprodajama.
Koliko god netko bio dobar u nečemu, bez oficijalnog priznanja establišmenta on ne može postati stručnjak u tom određenom području. Razloge nije potrebno nagađati, titule kojima elita odlikuje klasu profesionalaca garantiraju gotovo sigurno prihvaćanje njihovih teoretskih špekulacija od strane građanstva. Realnost je međutim ta da dobro uglancana diploma ne mora nužno biti i pravi pokazatelj stvarne stručnosti i znanja, što je nedvojbeno potvrđeno faktičkim podatkom da se na svim frontovima raznorazne kataklizme i dalje nastavljaju lijepiti za ovu civilizaciju kao muhe za govno.
Koliko god ignoriranjem činjenica bježao od istine u nekakvu imaginaciju po vlastitom ukusu, zavedeni um ne može pobjeći Steinovom zakonu koji kaže da će se nešto, ako ne može trajati vječno, u jednom momentu zaustaviti. Kao rezultat neodržive i katastrofalne ekonomske, te posljedično katastrofalne ekološke politike, čitav se svijet doslovce utapa u moru dugova i smeća - što još više podstiče središnje banke u propagandiranju nakaradne ideje da ćemo se, postignemo li dovoljno ubrzanje u svemu ovome, svi mi ipak nekako otrgnuti gravitacionom stisku realnosti i tako izbjeći neizbježnu tragediju.

"Tko smo, kad i kako se tu stvorismo, te prije sveg ostalog zašto smo uopće ovdje" - nerješiva je enigma za čovječanstvo oko koje se već tisućama godina ukrštaju koplja. Što je znanost naprednija, to je ova tema sve misterioznija, a društvo još zbunjenije i izgubljenije.

Kratkim osvrtom na povijest, ljudi se u osnovi daju podijeliti u samo dvije grupe: Na one koji žele kontrolirati druge, i na one koji žele biti ostavljeni na miru.
Neporeciva je istina da život u društvu kondicionira članove te neprirodne zajednice - sad već globalne - biti ovisni jedni o drugima, i to počevši od trenutka u kojem ovi prvi put oči otvore i prvu misao slože. Glavnu ulogu u tome dakako igra podgrupa ljudskih bića koja čini daleko najveći dio kolektiva. Htjeli to priznati ili ne, u društvu nema treće opcije - ili si lider, ili si sljedbenik. Naravno, radi se o više nego širokom spektru, no ne može se poreći fakat da svo to pusto šarenilo ipak predstavlja sljedbenike i to bez ikakvih izuzetaka - lica kojima je sadašnjost oporezovana i budućnost unaprijed određena, lica kojima je za rješavanje vlastitih problema potrebna tuđa autorizacija. Roditelji fizički radnici, roditelji profesori, roditelji zdravstveni djelatnici, roditelji ribari, roditelji poljoprivrednici, roditelji znanstvenici, roditelji trgovci - da spomenem samo neke od njih što dozvoljavaju dizajnerima državnog koncepta da im educiraju djecu ovisnosti i indoktriniraju podređenosti. Nije li nešto skroz na skroz naopako ako su širom svijeta milijuni i milijuni zdrave djece prinuđeni svakodnevno ispijati tone i tone psiho-lijekova ne bi li ih se asimiliralo u školski sustav?
Usađivanjem prekoncepata i predrasuda, vršeći kroz obavezno školovanje dakle duboki utjecaj na način razmišljanja, na prosuđivanje i na kreativnost, Država je - kao najjači i najrašireniji religiozni kult u cijeloj povijesti - nesumnjivo Faktor broj 1 u limitacijama stvarnih razmjera ljudskih sposobnosti, budući da su iste nerazdvojivo vezane za čovjekovu (ne)mogućnost iskorištavanja punog potencijala njegovog mozga.

Konstruirati ovisnost znači konstruirati ekstremno efikasan vid kontrole. I nije baš toliko teško predvidjeti ponašanje masa konstantno bombardiranih kroz medije upozorenjima o bezbrojnim opasnostima na svakom koraku, od kojih isključivo država može pružiti adekvatnu zaštitu. Ako povrh toga još dodaš neodrživ dužnički monetarni sustav, prijetnjama o apokalipsi u slučaju prekida otplate dugova doslovce si porobio čitavo populaciju. Sretni ili ne, zatočenima je naime čamljenje u kavezu još uvijek puno bolja opcija od izlaganja rizicima što vrebaju u nepoznatoj monstruoznoj atmosferi s druge strane rešetaka.

Svako se na kraju svog postojanja suočava s tim svrsishodnim posljednjim trenucima u kojima čitav život proleti pred očima u samo nekoliko minuta. Sagledavši sve što su radili i sve ono što nikad nisu uradili, najveći broj ljudi tad se osjeća mizerno i totalno razočarano. Poraženo. Cijelog su vijeka sebe tražili, i tamo gdje su ih usmjeravali političari, i tamo gdje su ih stimulirali bankari, i tamo gdje su ih upućivali popovi, a sad umiru bez da su se pronašli. Iako prekasno, poneko na kraju ipak shvati da je fatalno pogriješio što se umjesto unutar sebe uzaludno nastojao otkriti u svijetu izvan sebe, tamo gdje njegova osobna sreća nikad nije bila u njegovim vlastitim rukama.

Generalno govoreći, svaka bi rasprava oko čovjekovog pravog ja trebala biti suvišna, iz jednostavnog razloga što se on sam po sebi rađa upravo kao takav. Pripadanje društvu, odnosno sudjelovanje u tuđim psihološkim fantazijama - nametnuto svim ljudskim bićima na ovoj planeti - očigledno je međutim okolnost koja itekako djelotvorno navlači čovjeka da proživi sve svoje dane bez da ikad postane svjestan svog pravog sebe.
Ljudi koji neovisno o društvenim pritiscima žele samostalno donositi svoje odluke, nekad su bivali mučeni i likvidirani kao odmetnici i vještice, danas kao teroristi, a sutra tko zna... Bilo da se radi o kraljevini, demokratskoj državi ili crkvi, osnovna je značajka svake tradicije i kulture ta da su upravo one same po sebi najveće i najžešće zapreke čovjekovom otkrivanju pravog sebe. Zato što u trenutku u kojem otkrije svoje pravo ja, čovjek postaje zasebna jedinka. Individua svjesna drastične razlike između prirodnog smisla postojanja u vidu življenja, i neprirodnog u vidu funkcioniranja.
Čovjeku koji je jednom postao svjestan svog pravog sebe, ispred nosa se iznenadno ukazala neugušena realnost. On je stoga imun na socijalnu psihologiju, supersticije i eksploataciju. Njemu ne možeš komandirati jer odlično zna da je njegovo neotuđivo pravo živjeti po vlastitim shvaćanjima, bez potrebe za ikakvom dozvolom i/ili licencom.
Ono nešto što je potrebno da bi život procvjetao - da bi se postiglo fizičko, emocionalno i duhovno ispunjenje - razlikuje se od pojedinca do pojedinca. To je u suštini pravo značenje individualnosti. Svako je od nas jedinstven i originalan, no ta je raznolikost sušta suprotnost integraciji u bezličnu jednolikost diktiranoj od strane društva. Drugim riječima, čovjek koji je otkrio svog pravog sebe, živjet će po vlastitoj intuiciji radeći ono što voli. Oni pak kojima realizirati sebe na taj prirodan način nije pošlo od ruke, funkcionirat će kroz neko svoje lažno ja, pokorno obavljajući tuđe naredbe date im u ime neupitnog svetog boljitka.

Ispunjavanje osnovnih životnih potreba primarni je preduvjet za opstanak ljudskih bića. U sklopu društva, osobe su brigu o tome kompletno prepustile vladama. Vlade su zauzvrat prirodne i društvene resurse u dobroj mjeri poklonile privatnim korporacijama, što je naravno neizostavno transformiralo: 1) upravljanje i distribuciju u veoma povoljan način za sticanje profita; 2) nepravdu u problem osobnih manjkavosti i nesposobnosti - 'uspješno' liječenim u brojnim specijaliziranim ordinacijama kroz terapiju što ljude podučava gledati na eksploataciju iz pozitivne perspektive.

Jedan čovjek može ubiti drugog čovjeka na razne načine, na primjer namjerno, nemarnim djelovanjem, direktnim sudjelovanjem u umorstvu kao saučesnik ili posredovanjem između poticatelja i počinitelja ubojstva. Jedan čovjek može ubiti drugog čovjeka i svojom šutnjom, ako drži začepljena usta onda kad mu je dužnost govoriti.
Da bi bio u mogućnosti ne dopustiti drugima da njime upravljaju i nameću mu neko njegovo lažno ja, pojedinac - sam svoj gazda - prije svega treba biti neovisan u ispunjavanju osnovnih životnih potreba, što u praksi znači da mora imati slobodan i nesmetan pristup prirodnim resursima. No beskrajnost novca, dugova, potreba, izlika i izvinjenja, beskrajnost gušenja čovječnosti i beskrajan straha od svega toga, beskrajno se naravno širi i do sada je zahvatilo cijelu zemaljsku kuglu. U takvom se okružju radi o brutalnom zločinu nad čovjekom počinjenom od strane osoba - i u slučaju u kojem se čovjekov život ugasio zbog pomankanja oduzetih mu neophodnih sredstava za preživljavanje, i u slučaju u kojem je čovjek poginuo pokušavajući se za ta sredstva legitimno izboriti.

Unutar fikcije poznate kao 'Država', odvijanje društvenog života temelji se uglavnom na pretpostavkama. Neke od tih pretpostavki što u potpunosti kondicioniraju život svakog pojedinog građanina su sasvim bezazlene, dok su one druge pak od presudnog značaja i pretežno veoma štetne - poput primjerice pretpostavki na bazi kojih operiraju grupe pojedinaca što sebe nazivaju 'Vlada', 'Pravosudni Organi' i slično. Najvažnija od svih pretpostavki ovih figurativnih likova, svakako je ona stratosferno lažna da na geografskom području koje se poklapa s imaginarnom dimenzijom zvanom 'Država', oni - s njihovih fiktivnih vrhovnih društvenih pozicija - imaju jurisdikciju ne samo nad svim 'Osobama', već i nad svim ljudima te nad njihovom imovinom. Quo warranto?
Činjenica je međutim ta da nema razloga u ovom Svemiru zbog kojeg bi ja trebao u ta i takva nagađanja povjerovati, bez neospornih dokaza o njihovoj točnosti. Bez obzira koliko im autori bili autoritetni, i bez obzira koliko oni njihovim samoproglašenim 'Statutarnim Pravilima' i 'Normama Ponašanja' pretendirali da su te iste pretpostavke valjane i da ih se svako mora pridržavati. Naime ideja da je netko ovlašten nasrtati na drugog čovjeka i regulirati mu svaki aspekt njegovog života, obična je koještarija i ništa više od toga ukoliko pokriće nema u nečem puno ozbiljnijem i provjerljivijem od tvrdoglavog ispraznog inzistiranja.

Fictio juris non est ubi veritas. Nasuprot svim tim pretpostavljanjima čije su posljedice sve oštrije i intenzivnije - prisiljavajući nas na totalnu integraciju u globalni kolektiv struktuiran od 'elemenata' prilagođenih sveopćoj kontroli i lišenih prava na samoodređenje te prava na slobodan pristup osnovnim sredstvima za preživljavanje - točna i nepogrešiva identifikacija mog bića i mojih neotuđivih prava proizlazi prije sveg ostalog na nedvojbenoj činjenici gdje stojim:



Vjerovanja ne mijenjaju činjenice, već činjenice mijenjaju vjerovanja. Činjenica da se svaki čovjek rađa suveren sastavni je dio Univerzalnog Prirodnog Zakona. Sva intrizična čovjekova prava su neotuđiva prava. Ova prava nije dodijelila VLADA, ona nisu privilegije darovane od strane DRUŠTVA, niti su ista kreirana dokumentima. Ova prava stoga ne mogu biti regulirana, limitirana ili ukinuta od strane takvih autoriteta. Bilo kakav navodni AUTORITET koji nastoji sa čovjeka oderati ova prava je nelegitimni AUTORITET.

Haluciniranje, vrijedi podsjetiti se, znači negdje vidjeti nešto čega tamo nema. Neovisno o tome što drugi kažu tko i što bih trebao biti, stojeći kao živa fizička realnost ovdje gdje stojim - ja sam onaj koji jesam - slobodan suvereni čovjek, bez obzira kakva me neprirodna pravila okruživala, zato što sam potpuno odgovoran za sve ono što činim. Spriječiti čovjeku slobodu kretanja i ostvarivanje prava na preživljavanje zadovoljavanjem osnovnih potreba znači ne samo kršiti razne takozvane DEKLARACIJE UJEDINJENIH NARODA i ostale takozvane MEĐUNARODNE LEGISLACIJE, već također i prije svega činiti najteže zločine prema Univerzalnom Prirodnom Zakonu.

Budući skroz na skroz izvan takozvanog 'Sustava' i njegovih takozvanih 'Pravila', Ja - Aljoša iz obitelji Đurić, nemam ime, nemam prezime, ne stanujem, nemam prebivalište, nisam rezidentan i nemam nikakvu adresu već bez potrebe za ikakvom dozvolom i/ili licencom jednostavno živim pošteno i miroljubivo svugdje gdje se u datom trenutku nalazim. Kao slobodan suvereni čovjek, pod isključivom sam jurisdikcijom Univerzalnog Prirodnog Zakona. Nikoga ne predstavljam niti itko ima moju suglasnost predstavljati me - posljedično, tko god se na taj način usudio i najminimalnije utjecati na moj život, počinio je zločin.


Klikni na link za nastavak teksta:

SOVRO - Suvereni Platni Instrument

Re: Da, ja sam suveren, i ne, tvoje odobrenje nije potrebno! 2 years, 7 months ago #3000

"Povjerenje" je općenito definirano kao prihvaćanje istine o tvrdnji bez dokaza ili investigacije.

Pretpostavimo da negdje postoji društvo pod nazivom "Idiokracija".
Zadovoljni postojanjem nečega zvanog "jednakost prilika", u Idiokraciji svatko radi punim kapacitetom - smatrajući velikom čašću raditi za njihovu Vladu. Nepotrebno je reći, djeca sva odrastaju u istom okruženju gdje nasljeđuju navike kroz kulturu njihovih roditelja.

Ekologija se u biti sva vrti oko zaštite Prirode. Unutar Idiokracije, na temelju načela "jednakost prilika", svakome je dozvoljeno biti ekologist, no naravno ograničen u djelovanju kontrolom i propisima Vlade. Što neminovno znači da neke birokratske zapreke i interference lobija, računovođe i odvjetnici ne samo da mogu spriječiti ekologiste da ikada uopće startaju, već također i omesti njihovu sposobnost da slijede izvornu ideju, i to na način da na kraju sav urađeni posao rezultira učincima potpuno suprotnim od željenih.

Sada mi dopustite da otkrijem mali prljavi paradoks ideje o "jednakosti prilika", tako da razmjeri u kojima se "sloboda prilika" u Idiokraciji uništava kroz sustav masovnog obrazovanja i kulturu mogu postati dovoljno shvatljivi.

Za razliku od Vlade, čovjek je dio Prirode.
Ako samog sebe štitim, onda u isto vrijeme očigledno štitim i Prirodu također.
Ako želim štititi prirodu i sebe živeći neumrežen - jednostavno i čisto - prikupljajući vlastitu vodu, proizvodeći vlastitu struju i uzgajajući vlastitu hranu, onda me sigurno možete zvati "ekologistom".

Nažalost, takav slučaj predstavlja nemoguću misiju.

Samodostatnog čovjeka zasigurno se ne može nazivati "negativac" samo zato što ima više povjerenja u sebe nego u druge, Vlada uključena. "Samodostatnost" se općenito definira kao oslanjanje na vlastite snage i sposobnosti. Kao takav, samodostatan čovjek teži biti slobodan od drugih. Ali srž problema s "biti slobodnim od drugih" je da je to upravo totalno suprotno od "biti podjednako tretiran". Ako svi moraju biti tretirani kao jednaki, onda svi prvenstveno moraju biti članovi.
Slaganje s konceptom "jednakost prilika" konstituira pristanak na ograničenje slobode. U slučaju da se još uvijek dvojite oko toga zašto u sklopu koncepta "jednakost prilika" prilika "biti slobodan od drugih" ne samo da nije pružena, nego je njeno stvaranje strogo zabranjeno, evo slijedi dodatno objašnjenje: Članovi i ne-članovi Idiokracije nisu jednaki, već vrlo različiti. Prihvaćanjem članstva u Idiokraciji, njeni građani su dobrovoljno pristali da svi zajedno budu podjednako tretirani kao govno. Ljudi koji nisu htjeli pripadati Idiokraciji odbili su učiniti istu stvar, stoga bi tretirati ih na istovjetan način kao potpuno jednake članovima Idiokracije predstavljalo zločin.

O da pogodili ste... nijedan pokušaj neovisnog samostalnog življenja neće uspjeti ukoliko je temeljen na konceptu "jednakosti prilika". Na ovaj ili na onaj način, duga ruka Sustava osigurat će nemogućnost takvih namjera da izbjegnu svojoj sudbini, a koja je postati samo još jedan beznačajan upis u Registru propalih snova.
Parazitska priroda Vlade Idiokracije čini lako razumljivim njeno poricanje mogućnosti pojedinaca i skupina da napuste Sustav. Svaka duša koja postaje slobodna od Sustava predstavlja jedno živo biće manje iz kojeg Vlade Idiokracije može crpiti što je moguće više rada i kapitala u vlastitu korist.

Za razliku od "jednakosti prilika", što je lukava isprika za limitaciju mogućnosti, "sloboda prilika" nudi čovjeku gotovo neograničene mogućnosti koje pruža kombinacija raznolikosti ljudi i prirode svijeta. To je toliko jednostavno. Postoji širok izbor mogućnosti vani, i za pojedinca sve je u izboru onih pravih. Stvar je u tome da njegov uspjeh ne ovisi o drugima, već o njegovoj sposobnosti da iskoristi prednosti dostupnih mu mogućnosti.
Ako je čovjekov uspjeh proizvod njegovog vlastitog ljudskog razmišljanja i napora, postignut slijeđenjem njegovog vlastitog moralnog kompasa rađe nego očajničkim oslanjanjem na Vladine inpute, financiranja i ugovore, onda je to velika prijetnja Sustavu. Zbog toga jer je ovaj samostalni pojedinac, drage drugarice i drugovi, postavio vrlo inspirativni primjer pokazujući svijetu da čovjek može postojati, živjeti neovisno i napredovati izvan kontrolne mreže.
No one rules if no one obeys.
  • Page:
  • 1
Time to create page: 0.29 seconds