Alternative currency and balanced living system. Alternativna valuta i uravnoteženi životni sistem. Moneta alternativa e sistema di vita equilibrato.

Linija

Search

Home Forum
Welcome, Guest
Username Password: Remember me

TOPIC: AgroTurizam Farma Vivian - Održiva Zajednica Dobrih Ljudi

AgroTurizam Farma Vivian - Održiva Zajednica Dobrih Ljudi 3 years, 7 months ago #2634

"Tko kontrolira hranu kontrolira ljude, tko kontrolira energiju kontrolira kontinente, dok onaj tko kontrolira novac kontrolira cijeli svijet" - Henry Kissinger.

Slobodni smo postojati ali samo u okviru države, slobodni smo se kretati ali samo u okviru zakona, u okviru radnog vremena imamo i slobodno vrijeme, a sloboda izbora nam je uvjetovana otpornošću na neprestano teroriziranje i demoraliziranje iz svugdje prisutnih repetitora za masovnu distrakciju. Velike promjene čekaju na nas. Nitko ne zna kakve. Velike zastrašujuće promjene i iznutra i izvana. Stvari čekaju u tami da se otkrije potencijal njihovog svjetla. Zapravo se i ne radi o tami, mi smo tama. Situacija nalikuje onoj kao dok smo u majčinom stomaku, još nerođeni, samo što stvari nekako doživljavamo naopako. Svjetlo vidimo kao tamu - a tamu kao svjetlo, pa kad nam tama govori - stvari izgledaju svjetlo, a kad nam svjetlo govori - stvari zvuče mračno.

Odustati od straha je esencijalni korak bilo kakvog progresa. Baš kao što nam netko može nešto objašnjavati ali to ne može shvatiti umjesto nas, tako i vlastiti strah moramo sami pobijediti jer to nitko drugi umjesto nas nije sposoban učiniti. Počevši još danas, možemo izgraditi puno smisleniju budućnost od pukog preživljavanja. Moramo prodrijeti do samog srca stvari i otkriti što ono sadrži. Uzalud je koncentrirati se na ljusku. Ljuska sebe jako dobro poznaje. Jezgro ništa ne zna. Ljuska nastaje od jezgre, a ne obrnuto.

Stvari se vrte i odvijaju, a kad jednom stanu bez da itko zna zašto, u nedostatku esencijalnog nekog u nama - svi smo prazni nitko.

S vremena na vrijeme pojavljuju se poruke s dubljim značenjem od onog kojeg čitamo. Te stvari međutim čita naše lažno "ja", a njemu ono što tamo piše ništa ne znači. Lažnom "ja" može nešto značiti samo ono u čemu uspijeva pronaći nekakav lažni smisao vlastitog lažnog postojanja.

Za to što noseći u sebi istinu ostajemo indiferentni u susretima s masivnim lažima za koje dobro znamo da su krupne laži, u velikoj je mjeri kriv strah. Bojeći se sami sebi priznati postojanje laži, hranimo zlo. Ozljeđujemo one koje volimo, i služimo onima što nam nanose loše. Ništa se ne događa slučajno, sve je unaprijed isplanirano i teče programirano. Tko je sponzor?

Svakodnevno promatramo i podržavamo obmane učestvujući u njima. Tako se osjećamo solidarni s našim bližnjima. Grozimo se samoće, a usamljeni smo. Uvijek smo bili usamljeni. Zato što nismo povezani. Smrt nam je najveći prijatelj. Smrt nas izbavlja iz klopke u koju smo se dali zarobiti. Pa opet, oči tetovirane s "bolje grob nego rob" skrivamo crnim naočalama i oslobodioca podmuklim nasrtajima razapinjemo.

Unazad tisućama godina, pa iz generacije u generaciju sve do današnjeg dana, u glavama nam nešto uvijek govori da je ono što tražimo nedostižno i nedostupno. To što tražimo, međutim, puno je bliže - u nama samima, i upravo zbog toga smo od njega stalno toliko daleko. Ono je dio nas. Sami sebe ohrabrujemo i pomažemo si biti ono što nismo. Živimo ono što nismo i konstantno se u tom pravcu trudimo izmišljati inovacije tješeći se da se svaki put radi o novoj varijaciji onog što jesmo. Koliko god odijela presvlačili, čovjeka ne čini odjeća već ono što je ispod nje, a to nije varijabilno.

Mi nemamo nas, mi imamo sebe, a kako sami nismo realni, nemamo ni sebe. Zbog toga smo nepovezani i sami sa sobom, i međusobno. Nestvarno u nama ne može se spojiti sa stvarnim u drugima. Umjesto da se poniženi pred gospodarom usredotoče na ono što zrači iz stvarne unutrašnjosti kako njega tako i svakoga od nas, ljudi pred njim prokleče cijeli život fokusirani na vanjsku sliku nečega što njome ne može biti izraženo. Iako se u projektor ne može zaljubiti, upravo nam se to dogodilo. Mi nismo projektori kakvim sebe zamišljamo. Dokle god o sebi budemo razmišljali kao o glazbenim instrumentima umjesto kao o sviračima, planetom će umjesto divnih nota vibrirati šund.


AgroTurizam Farma Vivian - Održiva Zajednica Dobrih Ljudi

Moja je mladost, kao uostalom i mladost većine ili svih vas koji ste slučajno zalutali na ove stranice, bila kondicionirana učenjem kako što bolje služiti sustavu. Od rata na prostoru bivše Jugoslavije, a tome ima već nekih dvadesetak godina, samoobrazovao sam se odlučan duboko istražiti i shvatiti što je sustav. Danas imam 45 godina, i ono što između ostalog sa sigurnošću znam, to je da je rat sastavni dio sustava.

Ponešto sam naučio i o Internetu, odnosno web-u.
Ove Crom stranice pokrenute su 2007 godine kao amaterske. Danas krajem 2012, radi se o modernom sajtu i to na tri jezika, prepunom sadržaja, uključujući sustav alternativne valute, forum, alternativne vijesti i direktorij linkova. Proteklih godina, zaista je veoma puno truda uloženu u promociju, na različitim jezicima, širom svijeta, plaćene profesionalne usluge za to specijaliziranih firmi i pojedinaca uključene. Između ostalog email liste, link direktoriji, direktoriji članaka, priopćenja za medije i javnost, bezbroj komentara na blogovima i raznoraznim news portalima, bezbrojni postovi na forumima, Youtube, brojne društvene mreže uključujući Facebook, Twitter i LinkedIn, i još mnogo toga...
Rezultat svega je "neobjašnjivo" katastrofalan. Posjetioci su uglavnom roboti, živih ljudi skoro da i nema. Prosječni broj dnevnih posjeta u listopadu 2008 iznosio je 334, a sad u listopadu tekuće 2012 godine 492.
Što se tiče objave novih sadržaja na Crom sajtu, u nekim manje aktivnijim periodima usred kojih su na engleskom, hrvatskom i talijanskom jeziku pokrenute određene velike promocije diljem planete, zabilježeni su brojevi posjeta još manji nego oni jadni u prethodnim neaktivnim danima.

Najviše sam dakako naučio o monetarnoj problematici, financijama, ekonomiji to jest novcu.
Ono što sad u 45-oj godini života kao otac sedmogodišnjeg sina najvažnije znam, to je da znam što tražim. Znam što hoću biti. Ne želim biti smetlar, ne želim biti vozač, ne želim biti znanstvenik, ne želim biti političar, ne želim biti maneken, ne želim biti Rambo - hoću biti neovisan, potpuno ili koliko to uspijem ostvariti - čovjek što manje ovisan o sustavu, sam svoj majstor.

Nimalo ne sumnjam u to da smo u Matrix-u, oni što ga još uvijek ne prepoznaju osjetit će ga sutra, a oni koji ga odbijaju priznati suočit će se prije ili kasnije s tim da nitko nije nezamjenjiv i da im je uloga prolazna.

AgroTurizam Farma Vivian - nešto je u što ulazim potpuno slobodan i ničim opterećen, izvan okvira Udruge Crom Alternativna Razmjena.

Hoću imati komad zemlje i prema njemu se odnositi svjestan činjenice da sam ga posudio od narednih pokoljenja a ne od bankara i političara što sami sebi dodijeliše cijeli globus, odnosno njihovih vazala na koje su ponešto prepisali kako drastično ne bi postalo očito. Hoću na njemu saditi zdravu hranu i uzgajati životinje. Biti neovisan i u energetskom smislu. Sve u svemu, ne želim biti fosil nego hoću živjeti aktivan život u skladu s prirodom i u dobrosusjedskim odnosima. Zar previše tražim? Naravno da ne!

Kako krenuti od nule, i je li to uopće moguće?
Ne bojim se novog početka, u stvari jedva čekam. Iako prepreka nije da ne fali, uvjeren sam da jednom kad namjeru zakotrljam, cijelu stvar mogu izvesti do kraja. Otkuda novac, materijal i ostalo potrebno za pretvaranje htjenja u stvarni prizor? Koliko mi je poznato, način na koji ću postupiti originalan je i jedinstven u svijetu.
Upravo na ovom mjestu, korak po korak, cigla po cigla, slika po slika - sve će se poput slaganja puzzla pojavljivati onako kako budem napredovao. Osim toga, naziv "Zajednica Dobrih Ljudi" dovoljno govori sam za sebe, tko god se odlučio pridružiti - dobrodošao je. AgroTurizam Farma Vivian je kao dinamična kreativnost sušta suprotnost statičnom zatvorenom krugu nemoćnih jedinki zarobljenih u paraliziranom vremenu.

Eko selo je eko-selo, naselje je naselje, a država je država. Postoje i takozvane autonomne regije. Vatikan je primjer kako i grad može biti država, dok londonski City pokazuje kako se suverenitet može odnositi i na samo jedno usko gradsko područje.
Prije nego li se posvetim konkretnim pokretačkim potezima, u par narednih postova potrudit ću se jasno objasniti razliku između farme kao mjesta za uzgoj ljudi i farme kao zajednice dobrih ljudi, to jest razumljivo dočarati kako i u koje svrhe "AgroTurizam Farma Vivian - Održiva Zajednica Dobrih Ljudi" hoće odnosno neće služiti.

Što je društvena zajednica jednostavnija, to bolje funkcionira!

Re: AgroTurizam Farma Vivian - Održiva Zajednica Dobrih Ljudi 3 years, 7 months ago #2635

AgroTurizam Farma Vivian - Održiva Zajednica Dobrih Ljudi

Čistoća, Nevinost, Neiskvarenost, Sreća, Ljubav, Sloboda

Novim zakonom o dadiljama koji uskoro u Hrvatskoj stupa na snagu, sve će tete što čuvaju djecu svoju djelatnost morati službeno registrirati kao obrt. Osim uvođenja strogih uvjeta pod kojima će se dadiljama dozvoliti čuvanje djece, najavljuju se visoke novčane kazne za čuvanje djece na crno. Dadilje sa već završenim specijaliziranim tečajevima moći će odmah otvoriti obrt, dok će se buduće dadilje morati školovati prema programu kojeg će pripremiti Ministarstvo obrazovanja. Procjenjuje se da će zbog novog zakona troškovi čuvanja djece bitno poskupiti.

Mi se ljudi rađamo kao doista prava perfekcija čistoće i nevinosti, ali te karakteristike nažalost gubimo već u najranijem djetinjstvu.

Ljudska su stvorenja po samoj svojoj prirodi veoma emocionalna bića. Svi mi sve percipiramo putem onog što svako od nas nosi duboko u sebi, a što ja nazivam osobni emocionalni primopredajnik.
Isto kao kad se na radiju emitira ili traži određeni program, tako se i personalni primopredajnik emocija može namjestiti da neke frekvencije odašilje ili percipira, a neke ne.

U životnoj fazi prije pripitomljenja, sinkronizirani smo na ljubav i naša je normalna ljudska frekvencija istraživati i uživati život.
Budući da tada o apstraktnom konceptu zvanom ljubav nemamo nikakvu ideju ili predstavu, u djetinstvu volimo jednostavno zato što smo kao djeca takvi kakvi jesmo.

Priroda se pobrinula u sve osobne emocionalne primopredajnike ukomponirati alarm kad nešto nije u redu. Svaki strah ili patnja, zvonjava je tog alarma unutar našeg emocionalnog tijela. Ova vrsta alarma nije ništa neuobičajeno, na isti način svaka je bol zvonjava alarma unutar našeg fizičkog tijela.
Strah i bol signaliziraju opasnost i upozoravaju nas da moramo otkriti i popraviti to nešto što ne valja s našim tijelom odnosno s našim emocijama,

Iako naše fizičko tijelo ima oči, emocije ne percipiramo kroz njih nego kroz osobni emocionalni primopredajnik.
Djeca samo "osjećaju" emocije, njihovo rasuđivanje iste ne interpretira niti ih preispituje. Zbog toga djeca neke ljude odbijaju, a druge prihvaćaju.
Djeca veoma lako percipiraju tuđu na primjer ljutnju, i stoga kad nečiju blizinu ne osjećaju sigurnom, djeca te ljude odbijaju iz razloga što su u stanju osjetiti emocije koje iz dotičnih izbijaju.

U kasnijem periodu, svi učimo biti emocionalni prema kriterijima što vladaju u našem okružju. Emocionalna energija te sredine odredit će naše buduće sposobnosti kako se obraniti ili prilagoditi različitim okolnostima. Porodica u kojoj se roditelji danonoćno svađaju, odnosno ambijent pun nepoštovanja, nesklada i laži, naučit će nas tom istom obliku emocionalnog postojanja.

Emocionalna energija okružja sinkronizirat će naš osobni emocionalni primopredajnik upravo na tu frekvenciju.
Promjenom frekvencije, naš personalni primopredajnik emocija neće više biti na normalnoj ljudskoj frekvenciji.
U tom trenutku nismo izgubili samo našu nevinost, čistoću i sklonost prema ljubavi, u tom smo trenutku izgubili i slobodu i sreću.

Prisiljeni smo promijeniti se i početi percipirati neki sasvim drugi svijet, neku sasvim drugu stvarnost koju je odrasli čovjek izmislio za naše dobro - povijest nepravde, povijest emocionalnog trovanja i povijest emocionalnih patnji.

Ako tražimo najbolji dokaz kako se uništavaju prava sloboda i ljubav, onda je dosta baciti pogled na djecu.
U ambijentu u kojem živimo, teško je više napraviti i samo par koraka a ne ogriješiti se o nekakav zakon ili moralno pravilo. Igranjem i trčanjem djeca izražavaju ljubav. Tu istu djecu redovno i sve češće umjesto roditeljskog zagrljaja dočekuju mamini nervni ispadi i batine fizički iscrpljenog oca. Kakvog li šoka za trogodišnje dijete koje je iako ne razumijevajući značenje riječi sposobno upitati se "zašto?". Djetetova sreća izraz je ljubavi koja izvire iz njega, ali biti sretan i izražavati ljubav odjednom je bez da dijete uopće shvati razlog - postalo opasno. Naime roditelji se iz navike umjesto koncentriranja na razumijevanje razloga usredotočuju na kažnjavanje efekta.
Last Edit: 3 years, 7 months ago by administrator.

Re: AgroTurizam Farma Vivian - Održiva Zajednica Dobrih Ljudi 3 years, 7 months ago #2636

AgroTurizam Farma Vivian - Održiva Zajednica Dobrih Ljudi

Bogovi, Mitovi, Totemi, Kultovi

Smisao života je smisao nas samih.
Što sam dakle, tko sam, i koliko je daleko ono što tražim?

Postoje zaista svakakve stvari koje znamo raditi. Iako ponekad ne znamo što u stvari radimo, neke stvari ipak, tradicionalno, jednostavno radimo.

S druge strane, nekad jako dobro znamo što želimo uraditi. Međutim, koliko god se trudili, bezbroj smo se puta uvjerili da svijet uvijek utječe na nas a ne mi na svijet; što god pokušavali, svijet uporno ne reagira na nas već mi reagiramo na njega.

Što je uopće život, a što nije život i u čemu je granica?
Bez obzira na to tko nam prizor prezentirao, bez ikakvih poteškoća instinktivno savršeno razlikujemo kad je nešto život i kad nešto nije život. Pa opet, stoji činjenica da unatoč tome ova razlika i dan danas nije precizno definirana.

U pradavnim vremenima, prvi čovjek nije mučio muku s jednom velikom zagonetkom.
Brda su puna pećina, a pećine pružaju zaklon i od strašnih zvijeri i od vremenskih nepogoda. Stotinjak metara dalje, rijeka. Voda je ne samo odlična za piće nego i puna riba. U blizini je i šuma koja obiluje jestivim biljkama i životinjama. Tko je sve to mogao stvoriti ako ne Bog, pod obavezno nevidljiv. Kako se prvi čovjek odlično uklapao u svijet oko sebe što mu je u izobilju pružao sve neohodno za opstanak, i kako je prvi čovjek sve ono što je radio činio s nekom namjenom, tako je došao i do zaključka da Bog svijet kreiran po mjeri čovjeka nije napravio iz nijednog drugog razloga nego upravo zbog samog čovjeka.

Prvi je čovjek onda počeo izrađivati lukove i strijele, noževe, kotače i čitav spektar raznih drugih korisnih alata. Kako su malo po malo vremena prolazila i što je veći izumitelj i inovator postajao, čovjek je svijet kojemu se nekad prilaođavao taj isti svijet stao sve više mijenjati ne bi li ga sebi u što većoj mjeri prilagodio. Progres je međutim pružio poražavajuće rezultate, što je čovjek kroz povijest više napredovao, to je svijet postajao manje gostoljubiv. Evolucija je na kraju dovela do toga da je danas suvremeni civilizirani svijet sve samo ne izgrađen po čovjekovoj mjeri.

Nakon što je ustanovio da se događaji kroz historiju nikad nisu razvijali svojim prirodnim tokom već je njima uvijek upravljala neka tajnovita misteriozna sila, u modernom čovjeku se iz njegovih prastarih gena probudila druga, iako skroz na skroz pogrešna i potpuno besmislena, ipak veoma opasna zagonetka. Bog je dobar i nikad ne bi dozvolio da svijet postane ovo u što se pretvorio. Mora da osim Boga postoji još nešto, jače i moćnije od njega samoga. Tko je stvorio Boga, tko stvoritelja Boga, a tko stvoritelja stvoriteljevog stvoritelja? Bit će da je u tom procesu stvaranja nekome od njih nešto promaklo pa je zato sve krenulo po zlu.

Bilo kako bilo, moć zdravog rasuđivanja postavila je ispred ljudi i treću opciju.
Čovjek već dosta pristojan period nastanjuje površinu planete Zemlje. Cijelo to vrijeme, nikad osim sebe samoga nije sreo niti jedno jedino drugo stvorenje sposobno izrađivati stvari i alatima mijenjati svoje okruženje.
Nije li Bog možda ipak samo plod mašte, umjetna tvorevina korišćena u bolesne svrhe?

Ljudska je vrsta razvila nekakav osjećaj po kojem za sebe gradi sustave čija je svrha postojanja neupitna i iznad smisla samog života. Tim se sustavima prvo ispunjavaju prostori koje su ljudi prethodno nastanjivali, onda se svi odjednom klanjaju institucionalnom totemu kao da on zaista postoji, a zatim se počinje događati cijeli niz stvari koje se inače nikako i nikad ne bi dogodile.

Dakle, što smo pismeniji, obrazovaniji i kulturniji, to se sve manje obaziremo na činjenicu da fikcije koje stvaramo oko sebe i koje oblikuju naše živote, možda imaju neka svojstva i neke funkcije koje valja detaljno analizirati i preispitati ne bi li se mehanizmi krajnje jasno shvatili. Ponašanje nam je u stvari preraslo u pravi apsurd, dozvolili smo si takav luksuz i životni ambijent u cijelosti podredili tome da sustav što manje razumijemo, i da mu na taj način sve više i bolje služimo.

Pojavom znanstvenih principa istraživanja, stoljećima dominantno religiozno učenje da iza svega stoji Bog, odnosno odgovor na sva pitanja iza kojeg ne treba stajati nikakvo drugo objašnjenje, pomalo je počelo gubiti na popularnosti. Sve u svemu, pomisao da bi se društvo trebalo bazirati na nečem logičnijem od iracionalnosti zvane religija, i nije toliko loša zamisao. Upravo tu leži velika prilika koju kako znanost, tako i cijelo čovječanstvo, ne bi smjeli propustiti.
Ali!
Baš kao što smo nekad bili odgajani ne uplitati se u napredne religizone ideje, na isti način smo danas navikavani ne uplitati se u napredne znanstvene ideje. Onda nismo smjeli reći ništa loše o religiji, sad ne smijemo reći ništa loše o znanosti - inače svi pobjesne jer budući da su se (ne)odgovorni nekako između sebe dogovorili da ta tema ne treba biti otvorena za javnu raspravu, zabranjeno ju je čak i spominjati.

Iako ih niko od nas nikad nije ugledao, zaista je veoma interesantno kako svi jako dobro znamo što su zmajevi, kako zmajevi izgledaju i čime se zmajevi bave.
Da se zmajevi ne bi razljutili, opće je nastojanje ugoditi im žrtvujući im ovo, poklanjajući im ono, prinositi im jedno, odricati se od drugog i slično. Za razumnog čovjeka zmajevi ne postoje, pa je njemu tako i sve ono što je povezano sa zmajevima čista glupost - uključujući i društvena uređenja bazirana na teoriji o rapoloženju zmajeva.
Bog je vijekovima imao presudni utjecaj na povijest ljudskog roda, s katastrofalnim posljedicama. Stoga je nadu da danas živimo u suvremenom znanstvenom svijetu lako razumjeti.
Svijet u kojem živimo, mi ljudi mijenjali smo na svakakve načine, Pri tome smo uz nevjerojatno puno kompliciranih i manje kompliciranih stvari konstruirali i stravično moćne fikcije.
Izazov znanosti ogleda se u nedoumici postoji li umjetni Bog?
Do eksplozije paradoksa došlo je onog trenutka kad su religijski vjernici znanstvenicima stavili do znanja da su novo suvremeno društvo i kultura također utemeljeni na fikcijama. Primarnu fikciju tako predstavlja država (vidi 28 pitanja Hrvatskoj Vladi), a sekundarna fikcija je novac (vidi 3 pitanja Hrvatskoj Vladi). I jedno i drugo su obične izmišljotine koje izvan naših mentalnih sklopova nemaju apsolutno nikakvo značenje, strahopoštovanje prema kultu zmajeva identično je strahopoštovanju prema državnom odnosno monetarnom kultu na kojeg smo pretplaćeni bez da nas je iko ikad o tome nešto pitao.

Re: AgroTurizam Farma Vivian - Održiva Zajednica Dobrih Ljudi 3 years, 7 months ago #2638

AgroTurizam Farma Vivian - Održiva Zajednica Dobrih Ljudi

Društvene Zajednice

Pržimo se u paklu iako nema razloga zbog kojeg ne bi mogli uživati blagodatima najboljeg staništa u čitavom univerzumu. Da bi naš nesretni svijet mogli promijeniti, prvo sami trebamo postati drugačiji. Mi smo ono što radimo, stoga da bi promijenili svijet promjenom samih sebe mijenjajući ono što radimo, najprije se moramo suočiti s uzrocima zašto radimo to što radimo. Rješenje problema nije količinske naravi pa da se odnosi na to kako smanjiti broj bombi koje bacamo, kako smanjiti to što trujemo i sebe i prirodu, ili kako smanjiti broj siromašnih koje proizvodimo - treba se uhvatiti u koštac s time zašto uopće bilo kakve bombe, zašto uopće bilo kakva trovanja, i zašto uopće bilo kakvo siromaštvo. Odgovor na pitanje zašto radimo to što radimo, leži u principima na kojima funkcioniraju društvene zajednica i novac. Niti jedna se zajednica ne može približiti idealnoj razini funkcioniranja sve dok kroz bilo kakvu formu netolerancije u njoj diše vječiti neprijatelj čovjekovog napretka. Na najboljem mjestu u univerzumu vlada sloboda ličnosti, a kmetstvo, služenje, sputavanje i svi ostali oblici ropstva su ukinuti. Društvena evolucija se ne dokazuje pričama što je zajednica, već onime što ta zajednica čini. Progres se određuje omjerom koliko zajednica nenasilnim izražavanjem kontrolira pojedinca - i obrnuto. Mistična obaveza da ljudsko biće za kult mora živjeti i da za kult mora umrijeti, iščezla je onog momenta u kojem smo se odrekli nekadašnjeg pakla. Najbolje mjesto u univerzumu nije stvorila Božja ruka, čak nije ni rezultat inteligentnog ljudskog nastojanja, ono je jednostavno evoluirana zajednica potpuno instinktivnog podrijetla.

Cambridge University Press nedavno je predstavio rezultate istraživačkog rada ekonomske povjesničarke Jane Humphries. Objavljena studija spomenute profesorice sa sveučilišta Oxford, ukazuje na to da se ključ uspješnosti industrijske revolucije krije u maloljetnoj robovskoj radnoj snazi. Industrijska revolucija jedan je od najvažnijih dijelova engleske povijesti, a izrabljivanje dječjeg rada imalo je na nju dakle presudni značaj. Kako se saznaje, u toj državi je početkom 19 stoljeća radu robovalo više od milijun djece, od čega njih 350.000 tisuća mlađih od 10 godina. Istraživanje također pokazuje da upotreba neplaćene dječje radne snage u fabrikama sa svrhom maksimalizacije profita datira još iz druge polovice 18 stoljeća.

U istom tom nedavnom periodu, vlade Australije i Velike Britanije službeno su se ispričale djeci zbog programa kojeg su za njihovo dobro provodile duga 3 stoljeća. Od 17 vijeka pa sve do unazad nekoliko desetaka godina, engleska i australska vlada otimale su siromašnim roditeljima djevojčice i dječake koji su zatim uz obećanja o boljem životu morskim putem isporučivani u kolonije kao roblje. Obmanjena da su siročad, djeca su zahvaljujući i dobrotvornim organizacijama te vjerskim skupinama završavala tisućama kilometara udaljena od svojih domova i obitelji kao često zlostavljana besplatna radna snaga.


Uz slogan "vi ste kraj - mi smo početak", u Italiji se trenutno kao jedinim oblikom stvarne alternative predstavlja "Pokret 5 Zvjezdica". Pokret je neka nova vrsta direktne demokracije, a ono od čega se ja ježim stara je bezvezarija "kad osvojimo vlast, mi ćemo vladati". Organizacija UZMAH ovih je dana na netu objavila "Opći Društveni Dogovor 2012". Primjer navodim iz nijednog drugog razloga nego zato što predstavlja klasiku. Na samom početku dogovora navodi se kako su društva nastala iz potrebe čovjeka da osigura egzistenciju i napredak kako pojedinca time i društva u cjelini. Iako po tom dogovoru egzistencija pojedinca ne smije više biti podložna manipulacijama centara moći kao što je to sada slučaj, moderator konvencije ne slaže se s time da nečija sloboda završava tamo gdje sloboda drugih počinje. Štoviše, iako je riječ o dogovoru, po njemu u društvu većina ne poštuje volju manjine nego se manjina striktno povinuje volji većine. Po pitanju međusobnog odnosa većine i manjine, Staljinova Rusija i Hitlerova Njemačka također su dio klasike; ono što iz klasike iskače to su službene stranice novozelandske vlade: "Zakon je okvir kojim građani dragovoljno pristaju biti kontrolirani prihvaćajući njegovu legalnost".



Pristanak je dakle ta magična riječ. Da bi propisi iz općeg društvenog dogovora odnosno ustava uopće mogli postati važeći, neophodno je prethodno dobrovoljno pristati pridržavati ih se - prije samog usvajanja ustava ne postoji nikakva većina i ne postoji nikakva manjina, postoje samo oni koji se obavezuju pravilima postati podložni, i nasuprot njima oni koji preferiraju ostati slobodni. Većina i manjina pojavljuju se tek nakon što na općem društvenom dogovoru osvanu potpisi individua koje ga usvajanju, onih ostalih te i sve druge naknadne posljedične problematike savršeno se ništa ne tiču ni najmanjim dijelom. I to bi kristalno jasno trebalo biti to, ali nije. Postati dio općeg društvenog dogovora nije trebalo učiniti samo dobrovoljno, nego svjesno dobrovoljno. U spomenutom trenutku nije nedostajalo pijanih i drogiranih, ali oni su sitnica u usporedbi s debaklom koji bez ikakve dvojbe opći društveni dogovor čini ništavnim - naime iz nekog misterioznog razloga skoro nitko nije bio svjestan toga da im je između raznih društvenih dogovora u režijama između ostalih i Tuđmana, Miloševića, Kučana te Izetbegovića i sličnih, namjerno zatajena opcija izabrati ništa, to jest mogućnost odbiti članstvo u bilo kom dogovoru i tako ostati originalan slobodan suvereni čovjek koji ne prihvaća nikakav oblik kontrole.

zivotnost.jpg


Kad smo već kod tog magičnog pristanka, uzmimo se svježeg nastanka Republike Hrvatske. Sat vremena prije nego li je sama proglasila svoje postojanje, budući da nije bilo nikakve hrvatske države, nije bilo ni nikakve hrvatske imovine. Hrvatska se međutim nije rodila gola, rodila se poprilično bogata. Sve je to bogatstvo, uključujući i ono teritorijalno, država sama sebi automatski pripisala ne vodeći pri tome ni najmanjeg računa koliko njih nije pristajalo pretvoriti se iz čovjeka u OSOBU. Njima je tada naime nepravedno oduzeto dosta toga, recimo dio proporcionalan sveukupnom bogatstvu podijeljenom na sve individue što pristadoše postati hrvatski DRŽAVLJANI. I ne samo to, sad kad se na takozvanom hrvatskom geografskom području, naoruŽani prijetnjama, puškama i granatama, više ne šetaju takozvani GRAĐANI alergični na negrađane, postavlja se pitanje naknade štete, i to s kamatama!

Državna je zajednica majka svih društvenih zajednica.
Moderna država je institucija u kojoj je do dan danas uspjela preživjeti prastara borba za prevlast, a vlast je uvijek superiorna u odnosu na ostale društvene grupe. Doktrina vrhovnih vladara je oduvijek propisivala ponašanje institucije i sudbinu onih podređenih tom aparatu. Primjerice, prvi predsjednik novoosnovane hrvatske države - Franjo Tuđman, bez dlake na jeziku je smatrao narod stokom sitnog zuba, pa ga drugačije nije ni tretirao.

Iako njihovi građani to nikad nisu priželjkivali, države su od pamtivijeka međusobno ratovale. Intrigirajuća pojedinost u vezi s navedenim devastiranjima je ta da pri predratnim obrazlaganjima potrebe za ratom nije striktno nužno raspravljati i o presudnim faktorima te njihovoj moralnosti. Ponekad je pokretačima ratova umjesto toga puno važnije osmisliti strategije kako javnost i susjede uvjeriti da je rat pravedan i neophodan, čime falsificiraju svoje vlastito opravdanje za njega. Za njih je rat jedino rješenje i sve će učiniti da do njega dođe.

Suvremene tehnike i metode što ih vlade koriste, nije da ne mogu umjesto progresom uroditi degeneracijom i retrogresijom u mračni srednji vijek. Demokracija je proizvod civilizacije a ne evolucije. Većina nije uvijek u pravu, pa pravo glasa može predstavljati veoma opasno oružje u rukama onog tko je u stanju većinu pretvoriti u neobrazovanu masu ignorantnih birača. Paralizirati se javnim mnijenjem nije pretjeran izraz uzme li se u obzir da dok očuvava ovu suludu civilizaciju, javno mnijenje s druge strane samo koči evoluciju i unazađuje društvo. Glasanje na demokratskim principima u potpunosti se dokazalo kao nepouzdan način za napraviti pravu stvar, i siguran način za napraviti krivu stvar.

Na planeti Zemlji osobna sloboda je za homosapiensa odvajkad bila na najvišoj cijeni, a diktatori upravo ostvaruju ono nedostižno o čemu su vjekovima sanjali, uvode eru apsolutne ovisnosti o sustavu dizajniranom tako da se iz jednog centralnog ureda planira i kontrolira život svih jedinki. Ono što na ekranima u tom svom centralnom uredu tvorci obmanjujuće ideje o globalizaciji žele gledati, neprestan je tok novog fiat novca koji nepresušno izvire u središnjim bankama i konstantno zamjenjuje postojeći fiat novac već izgorio u dim. Hoće li naum o globalizaciji uspjeti u potpunosti ili će se sam od sebe urušiti poput kule od karata, ovisi isključivo o beskonačnosti spomenutog novčanog priljeva. Stoga globalisti strogo odbijaju upustiti se u dijalog o bilo kojoj drugoj perspektivi koja nije vječno beskonačna. Bez tog "novca" i sposobnosti za sebe ga besplatno stvarati iz ničeg a drugima ga naturati kao kamatonosni dug, njihova moć i imovina gube doslovce svaku vezu s ekonomijom za koju se zaklinju da su joj životno potrebna krv.

Teorija po kojoj se tumači da su države proglašene u postojanje kako bi se i na kolektivnom i na individualnom nivou osigurali egzistencija i napredak - kosi se s neporecivim povijesnim činjenicama. Sve su prve države u ona davna vremena nastale kao rezultat osvajanja, a ne kao rezultat dobrovoljnog udruživanja kroz nekakav opći društveni dogovor.
Posljedično, struktura tih država neminovno nije mogla biti drukčija nego podijeljena na društvene klase, od kojih su onu najnižu činili robovi stočari, robovi zemljoradnici, robovi radnici i ostali robovi. Razvoj prvih država okarakteriziran je borbom između staleža, daljnjim osvajanjem i reorganizacijom slabijih i nazadnijih plemena i zajednica, odnosno čestim redefiniranjem granica.

Indijancima nikad nije palo na pamet udružiti se u državu. No vratimo se na sam početak, davno prije osnivanja prvih država, kad nije bilo viška proizvodnje već je ono što je čovjek mogao proizvesti odgovaralo onome koliko je čovjeku za vlastiti opstanak bilo neophodno proizvesti. Taj je period čovjekovog postojanja karakterističan po tome što nije bilo robova, i to iz jednostavnog razloga što su mrtvi slobodni. Naime, ako bi netko živima od onog malo neophodnog za vlastiti opstanak što su bili u stanju proizvesti, pokušao na silu nešto oduzeti, živi bi odmah umrli.
Razvoj inteligencije doveo je do toga da su ljudi pripitomili životinje, stali se njima okorištavati i tako stvarati višak proizvodnje. Ubrzo zatim, pojavili su se neki čija je inteligencija izrasla u genijalnost. Isti su lukavo shvatili da bi kad je riječ o višku proizvodnje, pripitomljavanje ljudi moglo postati puno isplativije od pripitomljavanja životinja. Viškom proizvodnje kojim je cijelom univerzumu trebao staviti do znanja da se nepovratno uzdigao iznad životinja, čovjek nažalost i dan danas neprekidno dokazuje da je niži od bilo koje zvijeri.
Baš kao što je vremenom jednim ljudima postalo očito da je farma za uzgoj životinja mnogo profitabilnija od lova na životinje, tako je i drugim ljudima sinulo da je farma za uzgoj ljudi puno profitabilnija od lova na ljude.
Sretne što su slobodne, rijetke preostale životinje u prirodi davale su neuporedivo više od onih na farmi glava ozljeđenih od lupanja u uske kaveze. Čovjek životinje nije oslobodio nego im je s namjerom stvaranja dojma slobode, u svrhu snižavanja troškova i povećanja produktivnosti - proširio kaveze. Na farmama za uzgoj ljudi, organizacija umjetne slobode dostiglo je skoro pa savršenstvo. Dosta se uložilo u dresuru, pa je gotovo nestala potreba za naoružanim stražarima. Robove se počelo nazivati radnicima, čak im se dopustiše i izleti od farme do farme kako bi slobodno izabrali onu u kojoj žele biti zatočeni.



Davno je bilo to kad smo se počeli udruživati u zajednice. Mnogo smo zajednica od tad promijenili. Upalimo li ovog trenutka naš mobitel s osobnim identifikacijskim brojem ili računalo, te se malo provozamo Internetom, lako je uvjeriti se da raznolikih društvenih zajednica postoji koliko ti god srce želi, za svaki ukus ponešto: Facebook, Twitter, Zeitgeist, Occupy ovo i Occupy ono, Indignados, Anonimni, Tranzicijski pokret, komplementarne valute, Pirati, Direktna demokracija, udruge lijeve i udruge desne, šarene i crno bijele organizacije... Sve po zakonu, unutar zakonskih okvira. Službeno nije poznato zašto, ali u zajednicama uvijek nešto krene krivo pa se na koncu izjalove.

Probamo li koncept zajednica malo detaljnije sagledati, nije teško uočiti da sve smrtne bolesti koje razjedaju njihovo sastavno tkivo uvijek izbiju na kratkom spoju između kolektivizma i individualizma.
Kolektivizam je u shemi davanja nepobitan i neupitan. Kad treba davati, a davanja su u zajednicama česta pojava, onda svi dajemo. U takvim situacijama, zajednicu činimo "Mi".
Individualizam je pak bug do kojeg u zajednicama dolazi kad "Ja" trebam primati, to jest situacija prilikom koje postaje jasno očigledno da smo "Mi" samo običan virtualni koncept koji u realnosti ne postoji. U svijetu stvarnosti postoji samo "Ja".
Nema boljeg primjera paradoksa između individualizma i kolektivizma od onog što smo ga vlastitom kožom iskusili.
Nakon što raspadom jugoslavenskog režima "Mi" postadosmo "Ja", ispostavilo se da ama baš ništa od sveg onog "Našeg" nije bilo "Moje". Bez da me itko išta pitao, "Ja" sam brzom brzinom opet pretvoren u "Mi" - Demokratska Hrvatska. Učeni ljudi i mediji pričaju o drugom kako ne bi pričali o ničem, stoga valja naglasiti da sam kao pojedinac u "Našoj" novoj hrvatskoj demokraciji ostao isto što sam kao pojedinac bio i u starom jugoslavenskom režimU: Kidnapiran! "Ja" sam Hrvatska ali Hrvatska nisam "Ja", "Moje" pripada Hrvatskoj ali ni jedan dio Hrvatske ne pripada "Meni". Recept svačije=ničije odnosno ničije=svačije poslužio je ne samo realizaciji početne zamisli "Tuđman i 200 bogatih", ideja 1% esktremno bogatih "Ja" i 99% ekstremno naivnih "Mi" kroz otvaranje kolektivnog dužničkog računa u nacionalnoj središnjoj banci ubrzo je blindirana.

Ako "Ja" nestanem, nestat će i Crkva. Ako "Ja" nestanem, nestat će i Središnja Banka. Ako "Ja" nestanem, nestat će i Država.
Nestala je Crkva, "Ja" sam opstao. Nestala je Središnja Banka, "Ja" sam opstao. Nestala je Država, "Ja" sam opstao.
Nismo nestali "Mi", Crkva je reinkarnirala. Nismo nestali "Mi", Središnja Banka je reinkarnirala. Nismo nestali "Mi", Država je reinkarnirala. Nekim čudnim čudom, reinkarnacija nije zaobišla ni prastare probleme.

Last Edit: 3 years, 7 months ago by administrator.

Re: AgroTurizam Farma Vivian - Održiva Zajednica Dobrih Ljudi 3 years, 7 months ago #2640

AgroTurizam Farma Vivian - Održiva Zajednica Dobrih Ljudi

Novac

U početku bijaše trampa kroz koju su se razmjenjivale stvarne stvari, onda je izmišljen novac koji je trebao predstavljati stvarne stvari, da bi zatim novac definitivno sa svim stvarnim stvarima izgubio svaku stvarnu vezu.

Globalni monetarni sustav je obmana koja zahtjeva da svi glumimo iluziju kako nije riječ o prevari. Ivo Andrić je riječima oslikao kako u zemlji mržnje najviše mrze onog koji ne umije mrziti. Ne vjerujem da se moderno doba može opisati iskrenije i jednostavnije nego kao okvir zarobljen u vremenu unutar kojeg se mi pretvaramo da umjesto robovanja radimo, dok se oni pretvaraju da im ne robujemo nego da nas plaćaju.

Što je u stvari novac?
Uopće nije bitno sve dok prvo ne raskrstimo s time što je prije svega vrijednost.
Za neke nema veće vrijednosti od slobode, za nekoga pištolj vrijedi zlata, za nekoga Ferrari zlata vrijedi, a za nekoga zlato ne vrijedi ništa. Za jedne je vrijednost ljubav, za druge je vrijednost rat. Za jedne je knjiga najveća vrijednost, za druge je najveća vrijednost slika, treći vrijednost ne vide ni u knjigama ni u slikama već u pšenici. Život je za neke toliko vrijedan da mu nema cijene, dok za ostale taj isti život ne vrijedi ni pišljiva boba.

Znanstveno utvrđeno - vrijednost je individualna percepcija, i svako silovanje tog slobodnog izbora predstavlja svetogrđe i skrnavljenje prirodne ravnoteže.
Sad kad je ustanovljeno da je vrijednost čista imaginacija, odgovor na pitanje što je novac nameće se sam po sebi: Imaginacija na kvadrat.

U stvarnom svijetu postojim ja koji sam "Ja", postojiš ti koji si "Ja", i postoji on koji je također "Ja". Tu priča o stvarnom svijetu završava. S "Mi", "Vi", "Oni" i "Ovi" započinje koncept.
U stvarnom svijetu postoji pasulj, postoji zlato, i postoji telefon. Tu je priči iz stvarnog svijeta kraj. Koliko vrijedi pasulj, koliko vrijedi zlato i koliko vrijedi telefon, tumačenja su koja nas upozoravaju da smo iz stvarnog svijeta prešli u koncept.
Koncept može biti očajan, i nasuprot tome odličan. Postoje međutim i koncepti poput našeg koncepta novca, koji je očajan iako izvrsno funkcionira. U navedenom primjeru očigledno je da je zbog toga što prvo nije transparentno utvrđena konceptualna svrha, konceptualna kvaliteta kasnije izgubila svaki značaj.

Rješenje misterije s kojom se u ovim abnormalnim vremenima suočavamo, da li novac postoji zbog ljudi ili ljudi postoje zbog novca, usko je povezano s nigdje televiziranom istinom da postoje samo dvije temeljne konceptualne svrhe novca na koje se poslije posljedično nadovezuje sve ostalo što se tiče novca. Prva temeljna konceptualna svrha novca su slobodni ljudi, druga temeljna konceptualna svrha novca su kontrolirani ljudi.
Većina čovječanstva je danas svjesna da je svijet upropašten bankarskim novcem izdavanim iz ničeg u obliku kamatonosnog duga. Većina te većine se međutim toliko fokusirala na kamatonosni dug da je potpuno zapostavila pitanje predstavljaju li nekreditne alternative centralizirani ili decentralizirani novac. Svrha centraliziranog novca je kontrola ljudi, dok je svrha decentraliziranog novca tome sušta suprotnost.
Suverenitet i decentralizacija nisu dvije identične stvari. Novac i centralizirana moć su simbiozni par, a razlika između suvereniteta i decentralizacije ogleda se u tome što bez decentraliziranog novca ima suverenih država, ali bez decentraliziranog novca nema suverenih pojedinaca koji tu državu čine.

Tamo gdje ima novca nema govora o nijednoj drugoj suverenosti ako prvo nema monetarne suverenosti. Tamo gdje je novac papir sa specifičnim obilježjima, suveren je onaj tko taj centralizirani novac izdaje. Negdje drugdje gdje se složimo pak da je novac krumpir, neki drugi resurs ili kombinacija resursa, suvereni su svi oni koji kroz proizvodnju krumpira odnosno dogovorenih resursa izdaju decentralizirani novac.

Nitko nam ne brani da se i dalje služimo trampom, iako ni trampa više nije ono što je nekad bila.
Ali ako nam koncept može poboljšati život, zašto ga odbiti?
Koliko strah zajednicu može učiniti sigurnijom, i koliko zlato zajednicu može učiniti bogatijom, sitnica je u usporedbi s time koliko zajednicu sigurnom i bogatom mogu činiti međuljudski odnosi.
Preživjeti možemo i bez koncepta, stoga valja ne smetnuti s uma da kroz naredne redove punim jedrima u koncept uplovljavamo radi kvalitetnijeg življenja.

Ako nema kune koja će kupiti kruh, koga nazvati? Središnju banku! Ako štruca kruha košta zilijun kuna, koga nazvati? Središnju banku!
Ekonomija oskudice i ekonomija beskrajnosti ne generiraju ono "nešto" zbog čega koncept prije svega uopće prihvatismo u postojanje.

Za razliku od materijalne količine, iznosi lako mogu varirati, nestajati ili se multiplicirati. Transparentnost ekonomije direktno je ovisna o broju komunikatora i obrnuto proporcionalna moći što iza komunikacija stoji. Cijela se priča o novcu kao zamršenom konceptu može svesti na dva determinirajuća faktora: Valute smije izdavati tko god hoće ili je i na kojoj osnovi valutni monopol nečije ekskluzivno pravo? U trenutku izdavanja valute, kome pripada i što materijalno mjerljivo predstavlja razlika između zanemarujućeg troška izrade valute i visokog iznosa na kojeg ona glasi?

Novčani se koncepti mogu razvrstati u nekoliko grupa:

- Monovalutni i Multivalutni Sustav
Naš je ekonomski model monovalutni koncept.
Ekonomija monovalutnog koncepta ima puno više veze s prisilnim nametanjem jedne jedine valute nego s kvalitetom iste, dok se u ekonomiji multivalutnog koncepta slobodan izbor između nekoliko postojećih valuta najviše temelji na njihovim funkcionalnim karakteristikama.

- Kamatonosna Valuta
Naš je ekonomski model kamatonosni koncept.
Kamate su neodrživ koncept iz jednostavnog razloga što sveukupni novac u opticaju nikad nije u stanju pokriti sveukupno poslovanje u opticaju.
Bez obzira je li riječ o tome da više novca u opticaju zahtjeva veći obim poslovanja zato što veći obim poslovanja zahtjeva više novca u opticaju, ili je u pitanju obrnuta verzija - radi se o potrebi za ekonomskim rastom beskonačnog karaktera. Beskonačni porast inflacije samo je jedna u nizu devastantnih posljedica kamatonosnog koncepta. Beskonačan je također i porast dugova, te porast poreza odnosno porast sličnih nameta i porast ostalih odricanja.

- Kreditni I Nekreditni Novac
Naš je ekonomski model koncept kreditnog novca.
Kad nekome fali novca onda je posuditi novac sasvim normalna pojava. Koncept kreditnog novca je međutim sustav unutar kojeg je sva valuta dug, što predstavlja tragični problem. Na globalnom nivou, novac ne izdaju države nego središnje banke. Ukoliko središnje banke sav novac umjesto u obliku vrijednosti izdaju u obliku duga, više je nego prozirno da su središnje banke tu ne zato da bi služile nego zato da bi bile služene. Štoviše, budući da nove vrijednosti stvara radna populacija a ne središnja banka, kreditnim novcem na snazi radna je populacija dvostruko prevarena - ne samo što ostaje uskraćena za sve novostvorene vrijednosti, već za iste postaje zadužena.
Iz samog naziva lako je pretpostaviti da je koncept nekreditnog novca sušta suprotnost kreditnom novcu. Kad radni čovjek stvori novu vrijednost od sto, u sustavu kreditnog novca njegov račun postaje negativan za sto, dok kod nekreditnog novca taj isti račun postaje pozitivan za sto.

- Sustav Pune I Djelomične Rezerve
Naš je ekonomski model koncept djelomične rezerve.
Za razliku od koncepta pune rezerve u kojem za svakog važi isto pravilo da 100 novčanih jedinica ne može biti sačinjeno od ničeg drugog nego od 100 novčanih jedinica, u konceptu djelomične rezerve imajući samo 2 novčane jedinice neki imaju 2 a neki 100. Drugim riječima, koncept djelomične rezerve nekima omogućuje multipliciranje novca: Imaju li 2 - imaju 100, imaju li 4 - imaju 200, imaju li 6 - imaju 300, i tako dalje sve do basnoslovnih iznosa.

- Fiat Novac I Novac S Pokrićem
Naš je ekonomski model fiat koncept.
U odnosu na novac koji ima pokriće u zvjezdanoj prašini na primjer, fiat novac je novac bez ikakvog materijalnog pokrića. To u praksi znači da se valuta stvara doslovce iz ničeg. Kako je u našem svijetu sve novac, i kako je sav novac fiat novac, nije teško odgonetnuti da je emisiona dobit najveća moć na planeti. Prevedeno na narodni jezik, iako goli i bosi - ovlašteni su u mogućnosti tiskati rijeke novca do beskraja, a i više ako im je po volji.

Ovisno o načinu njegovog stvaranja i načinu njegove distribucije, uloga novca u društvenoj zajednici može biti kako pozitivna, tako i negativna.
Negativna društvena funkcija novca poput ove u stripu "Brodolomci na pustom otoku" - oduvijek je naša stvarnost, i sama je po sebi razlog tome što ju je odsutnu iz svih diskusija prekrio veo tajne pa postade gotovo nevidljiva. 28 pitanja Hrvatskoj Vladi ukazuju na to kako u praksi novac može služiti kao instrument vrhovne moći i apsolutne kontrole, ne samo na nacionalnom već i na globalnom nivou.

Negativna uloga novca u modernom društvu koja se najbolje očitava u sloganu "Nas 99% - Njih 1%", skup je karakteristika prethodno navedenih novčanih koncepata. Monovalutni sustav čita se kao monopol. Kreditni novac opterećen kamatama čita se kao apsolutna kontrola i vječno dužničko ropstvo. Novac bez pokrića i djelomična rezerva čitaju se kao izvor neograničene moći.

Neovisno o tome nazivali ih gospodarima, elitom, oligarsima, banksterima, plutokracijom ili kleptokracijom, njihova moć uvijek proizlazi iz jednog te istog izvora - totalne financijalizacije svih društvenih segmenata i aspekata. Financijalizacija je pretvorba nečeg u ništa. Financijalizirati otok, tvornicu, šumu, novine ili obradivo zemljište znači prilagoditi ih alkemiji u kojoj je sve zamjenjivo za financijske instrumente bez ikakvog pokrića. Financijski instrument nije samo financijski derivat, financijski instrument je sama po sebi i fiat valuta - fiktivni iznos koji nije nikakva vrijednost niti je vezan za bilo kakvu vrijednost.
Kako je navedena alkemija u potpunosti u skladu sa zakonom, zakon očito ne postoji zato da bi svima jednako dijelio pravdu već zato da bi se ozakonila nepravda. Zakonodavci su dakle puno lukaviji od onih kojima zakone nameću - dok jedno govore, drugo rade, da bi na kraju ostvarili nešto sasvim treće.

Najvažnija karika sistema "loš, zao, naivan" je ta da valuta iz ničeg što predstavlja u trenutku svog stvaranja, nešto postaje tek prihvaćanjem je u opticaj. Da niti ne pričamo o odustajanju od valute koja u opticaj ulazi u obliku kamatonosnog duga, odricanje od neograničene moći razlog je što se i banke i vlade ježe od bilo kakvog spomena vezivanja oficijalne valute za ikakav standard.
Mnoge novolansirane novčane konceptualne alternative, nije teško pretpostaviti, dizajnirane su kako bi se i dalje maskirala neodrŽivost tradicionalnog monetarnog sustava. Jedan od takvih slučajeva predstavljaju komplementarne valute - podsustavi službenog sustava.

Budući da je kad je novac u pitanju uvijek riječ samo o konceptu, opet se podsjetimo, nikakav nam koncept prije svega uopće nije potreban, pogotovo ne onaj loš. Probajmo sada okrenuti ploču, novac u društvu može imati i pozitivnu ulogu, zar ne?

Dakle baš kao što je bijelo kontrast crnom, i kao što je dobro kontrast lošem, tako su slobodne valute suprotnost centraliziranoj jednoličnosti, tako je slobodno tržište suprotnost monopolu, tako su slobodni ljudi suprotnost robovima, i tako je slobodni planet suprotnost apsolutizmu.

Slobodne valute nisu samo poželjna raznolikost, slobodne valute su i decentralizacije novca, a decentralizacija novca znači razvodnjavanje koncentrirane moći: "Vodič Kroz Lokalne Valute, Platne Sustave I Sustave Razmjena".

Dobar se novac u postojanje ne dovodi kao kamatonosni dug. Dobar novac nije moguće multiplicirati kako se nekome prohtije. Dobrog novca uvijek ima točno onoliko koliko ga je potrebno, ni manje ni više. Dobar novac nikad ne gubi svoju kupovnu moć. Dobar novac nitko na štetu drugih ne može zloupotrebljavati u vlastitu korist.

Najbolji je novac najjednostavniji novac.
Najbolji novac prirodnim tokom bez ičijeg nasilnog uplitanja slobodno cirkulira na slobodnom tržištu.
Za razliku od bankarskog ili vladinog novca čiju vrijednost baziranu na povjerenju i obećanjima vojske stražara brižno od tebe čuvaju kako bi što trajnije ostala netransparentna, vrijednost najboljeg novca je definirana samim materijalom kojeg kao novac držiš u ruci - tako novac kontroliraš ti a ne banka, država ili neko treći. Ako u šaci umjesto jednog resursa stišćeš kombinaciju više različitih resursa, najbolji novac je još bolji.
Najboljim se novcem ne hrane cenzura i dogma već kreativnost, korisne ideje i inovacije.
Last Edit: 3 years, 7 months ago by administrator.

Re: AgroTurizam Farma Vivian - Održiva Zajednica Dobrih Ljudi 3 years, 7 months ago #2642

AgroTurizam Farma Vivian - Održiva Zajednica Dobrih Ljudi

Decentralizacija

U zabačenim dijelovima planete, na ušću tri rijeke, otkrivena su tri suvremenoj civilizaciji nepoznata plemena. U neposrednoj međusobnoj blizini, stotinjak obitelji na obali jedne rijeke i približno isto toliko porodica u plemenima na obalama druge dvije rijeke. Između tri plemena vladali su dobrosusjedski odnosi. Iako nije da je sve bilo med i mlijeko, ljudi su tamo neopterećeni modernim problemima živjeli u sreći vlastitog truda čijoj jednostavnosti ništa nije nedostajalo.

Neorganizirani u neki evoluiraniji društveni oblik postojanja, primitivci se živeći na zemlji i od zemlje nisu izdržavali u općem metežu uzimanja od prirode, već su egzistirali na održiv način koji je prirodi i davao. Čiste rijeke, čisti zrak, kvalitetno tlo, bioraznolikost, zdrava hrana, sve u svemu prirodni sklad i ravnoteža praćeni mirom, prijateljstvom i blagostanjem - u kratkim crtama bio bi najvjerniji opis tri zajednice i okruženja koje kao da je netko iz prastare prošlosti vremeplovom teletransportirao u današnjost. Dobro se instinktivno percipiralo i nitko drugome nije činio zlo.

Svjesni presudne koristi od okoliša i brojnih ostalih prirodnih resursa za vlastiti opstanak, primitivci su s posebnom pažnjom brinuli o njihovom održavanju. U ambijentu gdje su se najveće životne vrijednosti same po sebi isticale na svakom koraku, djeca su iz generacije u generaciju bez ikakvih poteškoća lako upijala znanja i vještine.

Svako je od primitivaca na svom komadu zemlje slobodno radeći i proizvodeći što je htio razvijao ne samo generalno gledajući raznolikost biljnog i životinjskog svijeta, već se kroz rast osobne odgovornosti razvijala i neka vrsta kulturne raznolikosti.

Obitelji su između sebe razmjenjivale materijalne realizacije svog rada. Univerzalna kompaktibilnost je kao nekim čudom rezultirala time da ničeg nije bilo ni premalo ni previše.

A onda je jedne večeri izbio golemi požar koji je progutao kako sve primitivne nastambe, tako i sve usjeve primitivaca te većinu njihove stoke.

Ujutro, kad se ljudi iz sva tri plemena okupiše skupa ne bi li pokušali utvrditi što se i zašto dogodilo, te kako dalje, odnikud se pojavi pop.
Pop je plemenima objasnio kako je katastrofa nesumnjivo samo prvi znak Božje srdžbe čiji nastavak tek slijedi. No budu li mu se primitivci smilili redovno mu se moleći i prinoseći mu njegovo, Bog će to svakako uzeti u obzir.
Dva su plemena prihvatila popov prijedlog, dok je treće to ljubazno odbilo.

Narednog jutra, također niotkud stvorio se među primitivcima političar i predložio im zajedničku neovisnu suverenu državu koja će imati svoju nacionalnu televiziju. Političar je obećavajući brda i doline podcrtao kako će ujedinjeni biti mnogo snažniji, da će naprednija organiziranost smanjiti broj nesreća i povećati imunost na njih. Dočaravajući izobilje, spomenuo je pravednost te još ponešto nabacio o perfekciji i značaju korektne informiranosti.
Dva plemena nisu htjela gubiti na vremenu i istog časa dovedoše u postojanje državu nazvanu "Titanida". Čestitajući susjedima i poželjevši im uspjeh, treće je pleme odlučilo ostati po strani zadržavajući samostalnost.

Novi dan primitivcima je u sjajnoj čeličnoj ptici donio ravno s neba bankara i korporativca. Korporativac je osim što je primitivcima prezentirao mehanizacijska i tehnološka čuda, posebnu važnost pridao hrani što uz gotovo nikakvu brigu izrasta u nevjerojatnim količinama i dimenzijama. Bankar je potom ispred primitivaca prosuo gomilu papirnatih novčanica, njima će si svi priuštiti novotarije i obezbjediti bogatstvo.
Titanida je bez dvoumljenja izabrala progres, dok se treće pleme vratilo svojoj primitivnosti.

U prvoj godini nakon devastirajućeg požara, teritorij preostalih primitivaca odisao je mukama i tegobama. Nasuprot tome, život je u Titanidi poprimio izgled idile u kojoj sve ruža do ruže cvijeta.

U drugoj godini, život primitivaca povratio se na uobičajenu primitivnu normalu. U međuvremenu, svjetleće reklame unutar granica Titanide pretvorile su noć u dan. Tamo gdje su se nekad zelenile šume, livade i oranice, iznikli su tvornički dimnjaci. Pojedine su se poslovne zgrade uzdigle do samih oblaka. U atmosferi opće zadovoljštine nitko nije primjećivao da sivilo nije zavladalo samo u zraku, dvije su rijeke na obalama kojih se prostirala Titanida također postale mutne. Ono malo obradivog zemljišta preorijentirano je na samo dvije industrijske biljke koje je tek nekolicina ljudi u traktorima svako toliko špricala misterioznim čarobnim tekućinama, postižući fantastične urode.

Godine prolaze. Kod primitivaca sve po starom. Titaniđani pak više ne jedu mnoge u prošlosti obožavane stvari, posebice one riječnog porijekla. Nekako baš tad kad su već posve zaboravili na postojanje svojih primitivnih susjeda, građani Titanide i njihova djeca počeli su oboljevati od teških, dotad nepoznatih bolesti. Onda je pukla glasina na granici s nemogućim: Bankar je obavio zapljenu imovine koju je jedan od stanovnika založio pod hipoteku.

Dvadeset godina od osnivanja Titanide, populacija je u depresiji i očaju. Unatoč tome što sve duže i napornije rade, ljudi su sve siromašniji i zaduženiji. Okupiše se napokon i svi zajedno otiđu do veličanstvene popove crkve. Potužili su se kako su Bogu poklonili pravo bogatstvo, a on ni jednu molitvu da im usliši. Pop je utučenoj masi poručio da s Bogom treba imati strpljenja jer njegova intervencija na kraju nikad ne izostane. Naredna stanica - raskošna političareva rezidencija. Zapljuštale su kritike o televiziji na kojoj se uvijek vrti ista slika idealnog društva dok oni sami nikad nisu bili slabiji, jadniji, razjedinjeniji, usamljeniji i nesamostalniji. Političar se pri najavi reformi ispričao što je pravda spora i situaciju umirio obećanjem da je ona uvijek dostižna. U korporativnoj tvrđavi nisu zatekli nikog, pa se povorka uputila prema luksuznom tornju banke. Bankar je na protestovanja o neimaštini i prezaduženosti odgovorio grafikonima po kojima je vidljivo da se iz cikličkih kriza redovno izlazi mudriji i imućniji.

Nije prošlo još puno vremena i životni uvjeti u Titanidi postadoše neizdrživi. Jedini koji u građanskoj tragediji nalaze ikakav smisao su tvorci tragedije: Bankar, korporativac, pop i političar. Njih četvorica kontrolirajući tragediju izvlače maksimalnu korist na štetu cijele populacije. Ne mogavši više besmisao življenja podnositi, usred posla na pokretnoj traci jedan se radnik pod isprikom wc nužde prikrao visokom tvorničkom dimnjaku - čvrsto odlučan počiniti samoubojstvo. Na vrhu, u zamišljenom se sagledavanju kroz dim zadnje cigarete, valjda igrom slučaja kako to obično biva, zamagljeni pogled nesretnika pogođenog kolateralnom štetom civilizacijskog napretka zaustavio na nesvakidašnjem prizoru. Hitro razbistrivši svijest, samoubojica samo što nije odvalio od šoka. Na nekih pola sata hoda od južnih zidina Titanide, u smjeru davno zaboravljene treće rijeke, krasota prirodnog šarenila. Iz dubine suvremenog bića nagrnuše primitivna sjećanja i suze provališe.

Zora kao i svaka druga rana zora, jednolična, razbijaju je tvorničke sirene označajavući početak radnog vremena. No nemaju koga pozvati, Titanida je pusta, nema žive duše. Iznad ulaza u parlament visi transparent: "Da glasovi nešto mogu promijeniti, bili bi zabranjeni".
Pleme s obale treće rijeke bratski je primilo Titaniđanske izbjeglice. Uslijed primitivnog buđenja nastupi takva sreća i veselje da se riječima ne daju izraziti. Prije sljedećeg proljeća, svaka je obitelj već imala svoj vlastiti vrt i krov nad glavom. Titanida je ostala naredne naraštaje primitivaca upozoravati na razornu moć ljudske gluposti.






Udruge, organizacije, analisti, blogeri i ostali skeptici, nekad više a nekad manje uspješno, uporno ističu opasnosti globalizacije. Globalizacija nije jedina centralizacija. Država je također centralizacija, za običnog čovjeka ništa manje opasna od globalizacije. Činjenično stanje je takvo da kritike globalizacije pljušte, kritike države su mnogo rjeđe, a na inicijative usmjerene prema decentralizaciji gotovo se i ne može nabasati.





Manje je poznato, ako uopće, da velika većina "revolucionarnih" tekstova na svjetlo weba ne pristiže kao prirodna reakcija ogorčenih građana već kao izvor zarade za stvaraoce sadržaja.
Kad se eventualno prvim sramežljivim korakom prema decentralizaciji proba s riječi prijeći na djela - podršci i sudjelovanju ni traga, a uvijek se odnekud pojavi konstatacija kako se oni što javnom mnijenju otkrivaju kriminalnu istinu robovlasničkog režima, budući da iscrpljenima od danonoćnog nadničkog rada u rijetkim trenucima odmora nisu sposobni "veliku promjenu" servirati na srebrnoj tacni, samo uzalud i pogrešno trude; stvari su oduvijek stajale tako i tu se zbog same njihove dimenzije baš ništa ne može učiniti.
Prosječni komentator, redovno kao "influencer" zaposlen u diktatorovoj industriji oružja za masovnu distrakciju, pod svaku cijenu želi staviti do znanja da decentralizacija nije vrsta zabave željena od strane radne populacije. Radnoj populaciji, ležerno ispred televizije uvaljenoj u kauču, ni jedna druga protukrizna solucija nije prihvatljiva osim one momentalne, servirane na pladnju, koju će zlu netrebalo netko drugi konzumirati.
Međutim, najbolja i najjednostavnija rješenja ne ostvaruju se magično sama od sebe; energija promjene mora biti ako ne veća onda barem jednaka energiji zapreke. Što je prepreka glomaznija, to je cijena promjene viša, pa je mase dovoljno samo minimalno obeshrabriti i na revoluciju nikad više neće ni pomisliti.

U nasilnom kolektivizmu pod budnim okom centralne apsolutne moći, opcije ne nepostoje. Narodne su gomile usmjeravane na slijepi kolosijek svoj bijes iskaljivati na politici, što nije teško postići budući da je kritizirati tuđu neodgovornost puno lakše nego se osobno uhvatiti u koštac s istinskim monstrumom.
Najlakše se nadati promjenama - dominantno je raspoloženje gdje god se baci oko. U općoj bezvoljnosti, na koju su uzgred rečeno potrošeni trilijuni eura i dolara, nikome se ne da uložiti ni minimalni napor u odricanje od korumpiranog sustava i preuzimanja stvari u vlastite ruke. Začuđujuće? Ne kad se radi o u ovolikoj mjeri kontroliranoj igri.






Građanski neposluh za kojim posežu najodvažniji aktivisti, koristan je samo do točke do koje sjena iza trona moćnija i od samog trona ocijeni da se tron treba prikazati kao oličenje fer-pleja i demokracije. Kad se navedena točka prevaziđe, aktivističke demonstracije i neposlusi brzo se ugase na ovaj ili na onaj način.

Nije li se naš moderni svijet u posljednjih samo dvadesetak godina unazadio gotovo do neprepoznatljivosti? Uvjeti za uspostavljenje globalnog totalitarizma kakvi danas vladaju, ni Hitleru se onomad nisu toliko smiješili.
Ekonomske katastrofe poput ove aktualne, uvijek su kroz povijest neumoljivom zlu služile kao katalizator još goreg zla. Kad je narod sam sa sobom zavađen, očajan i gladan, skoro svaki novi ušminkani teror s liderskih pozicija čini mu se prihvatljiv.

Nakon što je spoznao da je ljude puno lakše prevariti nego ih uvjeriti u to da su prevareni, Mark Twain je zaključio kako je s glupanima najbolje ne upuštati se u nikakvu raspravu jer će te dok si rekao keks prvo spustiti na njihovu razinu, a onda pobijediti iskustvom.





Ko o čemu, ja o decentralizaciji:
Da bi nametnuti kolektivizam, kormilari kolektivističkog sustava prvo moraju široke mase uvjeriti da su pojedinačne individue bez sustava osuđene na propast. Bilo propagandom, bilo oružanom silom, s vidika javnog mnijenja uklanjaju opciju po opciju sve dok na kraju ne preostane samo jedan način na koji je moguće preživjeti. Uspiju li kreirati uvjete u kojima populacija sigurnost i prosperitet prepoznaje jedino u aparatu koji će je dovesti do samouništenja, dalje sve klizi kao podmazano.

Decentralizacija se u biti može definirati kao bilo kakva aktivnost kojom se prekida ovisnost o kolektivističkoj mašineriji. U prijevodu, svrha decentralizacije je postati samodostatan u što većoj mjeri. Sustav ovisnosti se naime nikako ne može pobijediti kompletnom ovisnošću o sustavu, što znači da čovjek treba postati sposoban samostalno ispunjavati vlastite osnovne životne potrebe.

Uprkos svim obećanjima, globalizacija nas je umjesto jačima učinila još slabijima. Globalizirani kakvi jesmo, umjetni, postali smo još nestabilniji i neodrživiji. Globalizaciji smo žrtvovali prirodni imunološki sistem. Kakve li tragedije i tuge osvrnuti se iz invalidskih kolica na milijune godina uspravnog hoda.

Za razliku od civilizacijskih dostignuća enciklopediranih u prethodnim postovima, decentralizacija nije koncept, decentralizacija je stvarnost koja čovjeku podiže moral i samopouzdanje.

Tko je i zašto decentralizaciju prekrstio u izolacionizam?
Ljudi što nesvjesno posluže svrsi općenito su definirani kao korisni idioti; u operaciji "globalizacija" promicateljima je jednostavno izvan dosega shvatljivosti da bi netko mogao poželjeti napustiti kolektiv. Ekipa je toliko zaokupljena služenjem plemenitoj svrsi da nikakve alternative kolektivizmu nisu sposobni nazrijeti čak ni u najdubljoj mašti, stoga sebično u svakom tko se izdvoji iz stada odmah nanjuše prijetnju.

Pojedinac može biti okružen i kolektivom i drugim pojedincima. Zašto pojedinci između sebe ne bi mogli razviti dobrosusjedske odnose? Ili još bolje, zajednica ne mora nužno značiti kolektivizam na kakav smo navikli, što kažete na zajednicu pojedinaca? Zajednicu u kojoj se čovjek ne mora odreći svoje individualnosti i suverenosti? Zajednice su nekad dobro funkcionirale iako nisu bile organizirane kao države, niti je članstvo u njima bilo obvezno. Tko nam je i zašto u glave utuvio uvjerenje da kao vrsta ne možemo opstati na licu Zemlje bez da nas tamo neka bezlična birokracija ne uputi kako?

Kakva su to jebana vremena u kojima je jedini oblik sreće ne izgubiti nešto što usrani od straha još uvijek nazivamo "posao"?
Imati vlasnika je oblik sigurnosti kojeg netko možda više preferira od osobne slobode i osobne održivosti, no u tom slučaju nije li zaštita mafije puno bolji izbor od državne zaštite?

Kako do decentralizacije?
Sloboda je veoma kreativna i može poprimiti potpuno neočekivane forme.
Neki su već decentralizirali edukaciju tako što su djecu povukli iz javnih škola i počeli ih obrazovati unutar obiteljskih krugova i dobrovoljnih zajednica. Neki su ostavili posao u tvornici i pokrenuli održive farme. Neki su pokrenuli mala lokalna tržišta na kojima prakticiraju trampu ili se koriste alternativnim valutama s materijalnom podlogom. Neki su ponovo naučili stare zaboravljene vještine. Neki su zgužvali korporativne patente i terase pretvorili u organske vrtove.

Činjenica je da su sve brojniji ljudi kojima se zgadila politika te žude za povratkom prirodi i "staromodnom" načinu življenju. Probuđeni više ne žele nemoćni polagati sve zadnje nade u nedjelotvorne državne mjere, oni hoće postati prehrambeno i energetski neovisni, otporni na ekonomske i druge krize.

Mnogo je stvari koje nas čine robovima, Potpunu individualnu samodostatnost je teško ili vjerojatno čak i nemoguće postići. U mnogim slučajevima, pogotovo onim tranzicijskog tipa, monetarni lukavci su već umiješali svoje prste ne bi li decentralizirajuće alternative nastavile ovisiti o konvencionalnom novcu. U pogledu potpune individualne samodostatnosti, neke dobrovoljne zajednice pojedinaca su međutim već daleko odmakle. Sudionici spomenutih zajednica potpuno su se isključili s nacionalnih električnih mreža, totalno se odrekli odlaska na tržnicu i upotrebe novca, čak su i neke vrste škola uspjeli pokrenuti.

Dok ih jedni igraju zato što se nazivaju igre na sreću, drugi u njima ne učestvuju zato što znaju da se radi o igrama na nesreću. U usporedbi s budućnosti na koju su unutar krutih okvira državnih sustava što su ih napustili najviše utjecaja imale prljave bankarsko-političke igre, a najmanje njihova volja i želje, u novom ambijentu budućnost odvažnih je u njihovim vlastitim rukama - najovisnija o vlastitoj spremnosti i vlastitoj sposobnosti.





Samodostatan životni stil izvor je unutrašnjeg mira u čovjeku. Drastika šatora i vreće za spavanje nisu jedini putevi prema samodostatnosti, postoji čitav spektar blažih i prihvaljivijih metoda koje ne zahtjevaju veliki novac i poljoprivredna imanja.

- Namjeravate li početi voditi brigu o sebi i svojim prehrambenim potrebama, neiskorišteni prostor oko zgrade ili u bližoj okolici uz relativno malo truda lako je pretvoriv u povrtnjak. Prije upuštanja u avanturu, prolistajte poneku stranicu weba ili knjige o sadnji povrća. Do adekvatnih savjeta nije teško doći. Nabavili ste sjeme, imate vodu, preostaje samo pljunuti u ruke i primiti se lopate. Pola sata kopanja i posao je gotov. Ako se nekom od susjeda svidi vaša inicijativa, što je vrlo vjerojatno, postigli ste pun pogodak! Osim širokog izbora zdravog povrća, osigurali ste i prijateljsko druženje.

- Uspješan vrt bogato vraća uloženi trud. Iskusni vrtlari upotrebljavaju kvalitetno gnojivo za bolji rast sadnica. Ovisnosti o vrtnim centrima, umjetnim gnojivima i kemikalijama postoji alternativa u vidu komposta iz kućne radinosti. Dobar dio sadržaja kanti za smeće čini organski otpad. Lišće i granje također predstavljaju hranjive tvari organskog porijekla. Izrada plodnog humusa na ovaj način potpuno je besplatna, a biljkama u vašem vrtu osigurali ste "zlatne rezerve".

- Svakog dana besplatno jesti voće i nije baš toliko loša ideja. Posaditi po koju voćku ispred ili iza kuće, ne košta vas ništa. No nemojte se tu zaustaviti, napregnite malo mozak i na papir prenesite sjećanja na sva ona mjesta gdje se klinci gađaju smokvama, gdje višnje i trešnje isto kao i orasi ili kesteni svake godine beskorisno trunu. Oko nas besplatno rastu raznorazne jestive bobice koje samo čekaju da ih neko pobere.

- Konzerviranje, zamrzavanje, dimljenje, soljenje i sušenje, neke su od tehnika kojima namirnice možemo sačuvati kako bi se njima hranili u vansezonskim periodima. Uskladištavati hranu na spomenute načine, uz poznavanje vještine zahtjeva i nešto vremena, no donosi niz prednosti između kojih rezultati u pogledu uštede nisu zanemarivi. Odvrnete li muziku kao što to radite dok ste u vrtu, prakticiranje ovih tehnika ne mora ispasti dosada kao što se to na prvi pogled može učiniti.

- Nekome rjeđe, nekome češće, svima se događaju nezgode, hitni slučajevi i slične neočekivane neugodne situacije. Mnogo je onih koji se živeći na crvenilu kreditne kartice doslovce zalede pokvari li im se iznenada automobil ili dijete na primjer razbije cipele. Počnite puniti kasicu. Nije bitno da li 10 ili 350, važno je da jednom tjedno ne zaboravite nešto staviti u nju. Ne bacajte stare i nepotrebne stvari, pokušajte ih prodati kroz raznorazne oglasnike. Kako se kasice budu punile, tako novac mijenjajte u srebro i zlato.

- Trampa je jedan od najjednostavnijih načina kako smanjiti ovisnost o sustavu. Informirajte se o mjestima, ljudima i alternativama, a zatim krenite u akciju trampe vašeg vremena, znanja, vještina i polovnih stvari.

- Počnete li ih sami u garaži ili kupaonici proizvoditi, ekološki prihvatljiva prirodna sredstva za čišćenje nekoliko su puta jeftinija od onih iz trgovine.

- Koliko ste čest gost u apoteci? Osim voća i povrća, u vrtu možete posaditi neko ljekovito bilje. Mnogih se ovisnosti moguće osloboditi uzgojem poneke domaće životinje. Kokoške recimo nose jaja...

- Ugasite li račun u banci, ne samo što ćete mjesečnu naknadu i naknadu po svakoj transakciji moći upotrijebiti u korisnije svrhe, nego ćete skidanjem s ovisnosti o banci pridonijeti boljem svijetu. U automobilu biti lagan na pedali gasa nije beznačajno za kućni budžet, no ići pješke ili biciklom neupredivo je zdravije i jeftinije. Skupljati kišnicu je također dobra zamisao. Jeste li znali da skoro pa iz ničeg u kućnoj radinosti možete sklepati i solarne panele?

- Preorijentirati se s kruha iz supermarketa na kruh bez konervansa i kemijskih preparata ispečen u vlastitoj kuhinji, rezultirat će ne samo peterostrukom ili još većom uštedom novca, nego i puno boljom kvalitetom. Sve što vam je potrebno za ispeći dobar kruh je brašno, malo soli i vode.

- Treba li vam pomoć i za običnu zamjenu pregorjele žarulje, loše ste postavljeni. Jednostavni ručni radovi ili recimo popravci vodovodnih instalacija, daju se naučiti bez po muke. Knjiga i uputstava ne fali, pa postati sam svoj majstor nije problem niti kad je u pitanju elektrika. Znati farbati, popravljati namještaj ili izrađivati drvene komponente - nisu samo načini kako uštedjeti novac već pružaju i posebnu vrsta zadovoljstva.

- Zabaviti se možete i trošeći puno manje novaca. Uz karte, domino ili na primjer šah, dobra zabava i relaksacija mogu se produžiti duboko u noć. Ako znate plesati, onda muzika ono nešto može pružiti i izvan diskoteke, da niti ne pričamo o feštanju s prijateljima uz gitare i harmonike. Postoji bezbroj načina na koje se zabava može decentralizirati, vašoj samodostatnosti u zabavnom smislu granica je samo vaša mašta. Tko zna, možda se skinete i s ovisnosti o katodnoj cijevi.
Time to create page: 0.39 seconds