Alternative currency and balanced living system. Alternativna valuta i uravnoteženi životni sistem. Moneta alternativa e sistema di vita equilibrato.

Linija

Search

Home Forum
Welcome, Guest
Username Password: Remember me
  • Page:
  • 1

TOPIC: Dirigirani Prosvjedi Eskaliraju

Dirigirani Prosvjedi Eskaliraju 9 years ago #2135

Dirigirani Prosvjedi Eskaliraju

Autor: Zlatko Miliša

Korporatisti više troše novaca na ispiranje mozga, trovanje ljudi, (farmaceutska mafija) ratove i potrošnju nego na proizvodnju. Sva suvremena tehnologija radi po konceptu „planirane zastarjelosti“. Gramzljivost ili pohlepa korporatista će nas svih stajati nereda s nesagledivim posljedicama. Ovisnost o novcu i profitu se potiče od strane korporatista. Za stvaranje profita i neokolonijalnih aspiracija treba stvoriti problem i ponuditi „riješenje“. Hrvatska je zemlja u tranziciji sa svim mogućim posljedicama da postane nekolonijalna zemlja vladara kaosa.

Europska unija je politički projekt zasnovan na načelu subordinacije moćni(ji)h. Korporatisti smišljeno tlače posrnule narode s isceniranim projektom od gospodarskog kolapsa do revolucija, ratova i nereda, ostvarujući (tako) svoje neokolonijalne aspiracije i/il pohlepu za kapitalom. Kada “veliki igrači” zadovolje svoje „apetite“ s posrnulim zemljama (u tranziciji), pronaći će izgovor da im (tada) ne odgovara ta naddržava- EU. Europska Unija i Amerika dugovali su Libijskoj državi do 2011. godine, prije svrgavanja Gadafijevog režima gotovo 200 milijardi dolara za isporučenu naftu. Muamer el Gadafi je zatražio vraćanje duga i zaprijetio da će, u suprotnom, sklopiti druge međudržavne ugovore. Zbog toga je došlo do neviđenog razaranja Libije i ubojstva Gadfija, koji prije toga desetlječima “velikima” nije smetao. Pod vodstvom “tiranina”, kako su ga tijekom granatiranja zvale “velike sile”, Libija je postala najbogatija afrička država. Dakle, nije problem što je Gadafi bio osvjedočeni diktator, nego je “velikima” zasmetalo što je ignorirao korporatiste u MMF-u i Svjetskoj banci.

Prema Lisabonskom ugovoru, od 1. prosinca 2009., Europska unija poprima elemente federalne države u kojoj zemlje članice gube važne dijelove svog državnog suvereniteta unutar europske naddržave. U Europi gdje je intrerkulturalnost zamrla, sada se govori u Lisabonskom ugovoru o politici useljavanja: „Unija osigurava da se osobe pri prijelazu njezinih unutarnjih granica ne provjeravaju te oblikuje zajedničku politiku azila, useljenja i nadzora vanjskih granica“. To je dokaz kako su te proklamacije zapravo okovi za “male narode” u koncepciji dirigiranog kaosa kod izazivanja frustracija, sukoba i nereda…

Pokret građanskog otpora u Hrvatskoj tvrdi da je „sve spontano, nema organizatora, nitko nije odgovoran, a odluku o održavanju prosvjeda donio je plenum. Ovi prosvjedi nisu spontani, organizatori se kriju iza anonimnosti, a njihov plenum s neposrednom demokracijom je utopističa ideja, osuđena na propas. Takvi skriveni organizatori i sa studentskim prosvjedima od svibnja 2009. su odgovorni za okretanje građana protiv akademske zajednice.
Naše stoljeće je obilježeno pohlepom svjetskih korporatista, ekstremnim relativizmom i anarhističkim pokretom. U knjizi „Anarhizam- prosvjedi – odgoj“, (Nakladnička kuća Bošković, Split, 2011) tvrdim da danas najveće opasnosti za (opstanak) čovjeka nameće sveopća kriza kapitalizma i svjetski korporatisti s jedne, te radikalni moralni relativizam i anarhizam, s druge strane. Opasnosti proizlaze iz danas „rehabilitirajućih“ promišljanja predstavnika anarhističkog učenja Mihaila Bakunjina i njegova dominantnog životnog pravila: „Strast za razaranjem također je kreativna strast“, P. Josepha Proudona. "Naše načelo jest: Ateizam u religiji. Anarhija u politici. Bez vlasništva u ekonomskoj sferi." Dostojevski (to) stanje opisuje u rečenici: “Ako Boga nema, sve je dozvoljeno”. U knjizi ukazujem na izazove vremena pred “rehabilitiranom” anarhističkom paradigmom koja svoje pristalice ima ne samo među prosvjednicima, nego i u obrazovnom sustavu. Onaj tko prihvaća tu paradigmu, na strani je antipedagogije te je zapravo antipedagog. Anarhisti nude koncept napuštanja države i autoriteta uopće, što ima (danas) dalekosežne socio-pedagogijske implikacije. U knjizi ne ukazujem na posljedice ekonomske recesije, kao (dodatnog) pokretača nemira, jer to prepuštam ekonomskim analitičarima.

Otkrivajući anarhističke implikacije u prosvjedima i odgoju otkrivam i poveznice sa strategijom dirigiranog kaosa. Knjiga objavljena 2007. na engleskom jeziku pod naslovom “Nadolazeća pobuna” zapravo je anarhistički manifest, a koja poziva na nasilne akcije diljem Europe. U četvrtom poglavlju knjige “Dokumenti, tijek i osnovne karakteristike studentskih prosvjeda” detaljno opisujem kako su (putem društvenih mreža) organizirani studentski prosvjedi u Europi od 2008. godine, te kako, kada i gdje mladi anarhisti prizivaju “dane kaosa”. U posljednjem zakazanom prosvjedu, ne samo od strane anarhista, mladi su organizirani kao dio globalnog pokreta „Democracia Real YA'“, (začetog u Španjolskoj), 28. kolovoza su pozvali na prosvjede 15. listopada 2011.(Izvor:www.redconvergenciasocial.org/index.php?...ew=article&id=81). Okupljanje je zamišljeno i realizirano kao globalni prosvjed protiv brojnih svjetskih vlada, (od Čilea, Španjolske, Italije, Irske i Norveške, do Indonezije i Hrvatske) pod geslom “Mi nismo roba u rukama političara i bankara”. Znakovito je što je David Icke jasno poručio mladima: „Ne sudjelujete u neredima – to je upravo ono što stratezi kaosa žele”.(www.skriveno.com/index.php/2011/03/david...to-ono-sto-oni-zele/). U Hrvatskoj nasilja nije bilo, barem ne od strane studenata.

Skepticizam mladih je sredinom šezdesetih i početkom dvijetisućite godine prethodio studentskim prosvjedima, pa je dijagnoza skepticizma bila siguran znak za nadolazak pobunâ i protestâ mlade generacije. Sveopća kriza kapitalizma, odgojna atrofija škole, paternalizam zajednice i roditelja, permisivni odgoj i indiferentni roditelji te desetljećima zanemarivane potrebe, problemi i preferencije djece i mladih stvorili su od skeptične “bumerang generaciju”. Mi, stariji smo odbacili djecu (kao jedini nacionalni i obiteljski „kapital“) od sebe i sad nam vračaju udarac. Današnja “bumerang generacija” koja aktivno sudjeluje u prosvjedima, nasilju… (ne)izravno preuzima anarhističku paradigmu društva bez hijerarhije, normi, pravila i respekta pred autoritetima. „Bumerang generacija“ (nam) poručuje: „Izigrali ste nas. Ne vjerujemo više nikome!“ Češki književnik Milan Kundera je u svom romanu „Šala“ opisao karakteristike mladih, koje su danas iznimno aktualne: „Mladost je užasna (...), to je pozornica po kojoj u najrazličitijim kostimima hodaju i izgovaraju naučene riječi koje tek napola razumiju, ali kojima su fanatično odani...“ To je „igralište fantazirane mase djece kod kojih se imitirane strasti i postavljene uloge pretvaraju u katastrofično stvarnu stvarnost“.

U knjizi dirigirani kaos detektiram s poveznicama anarhista i korporatista kod izazivanja nereda i urušavanja obitelji kao temeljne ćelije društva. Analiziram posljednje revolucije u Sjevernoj Africi pozivajući se na argumente bivšeg glavnog ekonomista Svjetske banke Joseph Eugena Stiglitza, profesora na Sveučilištu Columbia, dobitnika Nobelove nagrade iz ekonomije, koji je 2001. godine uputio na strategiju korporatista s “četiri koraka za prokletstvo“ za “male narode”. Razočaran ponašanjem Svjetske banke i MMF-a je ukazao kako te organizacije imaju za cilj „kolonizaciju malih naroda”, osobito s područja Jugoistočne Europe i Sjeverne Afrike. Jedan od tih koraka jest poticanje nereda, nasilja ili „dirigiranog kaosa“. Stiglitz otkriva da nakon insceniranog bijega kapitala MMF će tražit od vlade zemlje-žrtve da drastično poveća kamatne stope, sve kako bi velike svjetske špekulante privukla na povrat isisanog državnog kapitala. Primjer tome je zamjerka koju su američki diplomati u Zagrebu imali na rad Vlade RH 2009. i 2010. godine. Kako se otkriva iz „depeše“ koje je u srpnju 2011. godine objavio WikiLeaks, (koje su tijekom protekle dvije godine slane State Departmentu), ambasador SAD-a je zaključio da Vlada RH je “svjesna nužnosti gospodarskih reformi, ali ne i političke volje da ih provedu“. Činjenica je da ex ministar financija Šuker u Hrvatskoj nije dočekao kraj mandata premijerke Jadranka Kosor, najvjerojatnije, zbog izjave američkom ambasadoru: "Ne treba nam MMF da nam govori što da radimo".

Bolonja i prosvjedi

Izigrana generacija mladih morala je odgovoriti prosvjedima, ali artikuliranima na drugi način, s drugim ciljevima i metodama. Nasilje i anarhizam odgovaraju korporatistima, kao i prosvjedi s neoperativnim ciljevima. Parola studenata u prosvjedima da „znanje nije roba” dolazi od onih koji viču o pogubnosti kapitala i kapitalizma, jer je ta fraza postala sredstvo pridobivanja masa iza koje se krije samo ideološka fraza u svrhu osvajanja pomodarske pozicije kritičara svega postojećega. U visokom obrazovanju Bologna je jedan od brojnih primjera nametnutih «reformi». Ništa se pozitivno nije dogodilo s nametnutom Bolognom, osim ekspanzije visokoškolskih ustanova, na štetu kvalitete. Na primjer, završavanje prvoga stupnja studiranja (s) kvalifikacijom „prvostupika“(bez diplome!) ne odgovara (ni) ranijoj diplomi više stručne spreme, a završeni prvostupnici ne mogu konkurirati za posao.

Tržišni odnosi znanje tretiraju kao 'resurs'. 'Znanje nije roba', bio je i ostao jedan od upečatljivih slogana studentskih prosvjeda (od svibnja 2009. godine do danas). Međutim, tržište je način raspodjele (ovog ili onog) resursa, a roba je drugo ime za razmjenu dobara. U tom kontekstu i znanje je roba na robnom tržištu. Problem je kada znanja koja mladi usvajaju zaostaju za znanjima koja bi trebali usvojiti. Dakle, bit je u pitanju koliko je znanje u funkciji proizvodnje znanja. Treba prosvjedovati jer znanje nije roba! Nekontrolirano tržište drugi je problem koji nastaje zbog monopola nad znanjima i tehnologijama, kada se obezvrjeđuje kriterij izvrsnosti, a znanje i diplome ne uvažavaju ili relativiziraju. Problemi implementacije Bolonjskog procesa se nezaustavljivo množe s preopterećivanjem profesora i studenata, snižavanjem kriterija studiranja, iscjepkanosti kolegija, izostankom mentorskog rada, veće mobilnosti nastavnika i studenata, nepotrebnim administrativnim poslovima, nemogućnošću zapošljavanja prvostupnika, segmentiranje studija s nekritičkim otvaranjem veleučilišta... U ovom desetljeću u Hrvatskoj je otvoreno tridesetak visokih učilišta i tri nova sveučilišta. Bolonjska reforma se treba temeljito prispitati i moguće- ukinuti. Najsnažniji pokret otpora prema Bolonjskoj refmi zabilježen je u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, Italiji i Francuskoj. O tome zašutješe naši studenti i većina profesora.

S obzirom da bitni ciljevi brojnih prosvjeda nisu postignuti, te da moćnim organizacijama odgovara stanje kaosa, u knjizi iznosim pretpostavku da će prosvjedi prerasti u dugotrajni anarhosindikalni pokret.

Posljedjni primjeri eskalacije nemira

Posljednje primjere nasilja u SAD, Engleskoj, Švedskoj... potvrđuju moju pretpostavku da nam predstoji eskalacija nasilja…

Vrlo malo je analitičkih članka kod otkrivanja poveznica organizacije revolucija u Africi i arapskim državama s posljednjim neredima u SAD-u i Europi, jačanja anarhističkog pokreta i uloge korporatista, sveopće krize kapitalizma, nametnutog konzumerizma, političara kleptomana, medijskih manipulacija, sustavnog urušavanja svih autoriteta, krize vrednota te demografske depopulacije u Europi, koja će prema P. Buchananu dovesti do “smrti Zapada”. Frustracije useljenika i domicilnog stanovništva će s vremenom ekspanzirati s novim, još snažnijim prosvjedima i neredima.

Mladi (najbolje) osjećaju što znači izostanak perspektive, dužničko ropstvo, recesijske mjere, sve veće socijalno raslojavanje. Heitmeyer, ravnatelj Zavoda za interdisciplinarno istraživanje sukoba i nasilja na Sveučilištu Bielefeld, uzroke nasilja pronalazi u fermentiraju nezadovoljstva mladih u povijesnom kontekstu glede društvene nebrige za mlade, a koji sada eskaliraju (i) u Europi. Kako kaže, mladi su od odraslih vidjeli kako državne zakone pretvoriše u “zakone džungle”. Represija prema prosvjednicima odgovara “vladarima kaosa”. Navodi primjere kada državne institucije umjesto da rješavaju socijalne probleme, iste ih samo potiču. Heitmeyer prognozira “masovno nasilje”, pa i u Njemačkoj.

Kao “tempiranu bombu” vidim(o) SAD-a koja se od 2011. godine nalazi pred gospodarskim kolapsom. Prvi puta mediji u SAD-a su u srpnju 2011. godine najavili kolaps američkog gospodarstva, najveće dužničko ropstvo prosječnog amerikanca i rastućeg vanjskog dugovanja. Kina je najveći nositelj američkog vanjskog duga u svijetu s 891,6 milijardi dolara (u srpnju 2011). Drugoplasirani na popisu najznačajnijih međunarodnih vjerovnika su Japanci, koji imaju više od petine vanjskog duga SAD-a. U razgovoru za Yahoo-ov Daily Ticker od 10. kolovoza 2011. (ranije spomenuti) profesor Joseph Stiglitz smatra kako zaduženja „svih građana koji imaju poteškoća s otplatom kredita treba restrukturirati te im omogućiti novi početak.“ Rješenje je, tvrdi Stiglitz, kroz četiri koraka. Prvi korak, prema Stiglitzu, je ukidanje poreznih olakšica za najbogatije Amerikance. Amerikanci se moraju povući iz svih ratova, jer su isti stajali amerikance bilijarde dolara. (Teško da će se to postiću uz moćne korporatiste u vojnoj industriji). Treći korak je smanjenje nezaposlenosti. Ovaj problem se može, smatra Stiglitz, riješiti programom državnih poticaja. Posljednji korak uključuje izmjene u zdravstvenoj reformi. Američka vlada treba s farmaceutskim kompanijama pregovarati o cijeni lijekova, a ne da se gomilaju bilijarde dolara (provizije) u te moćne svjetske korporacije.

Farmaceutska mafija…

Farmaceuski korporatisti i bolest tretitraju kao robu. Farmaceutska mafija ne zna za recesiju i ljude obmanjuje s 'ludim' kravama, janjcima, pticama i svinjama. Tek rijetki liječnici i znanstvenici progovaraju o jednom od najmoćnijih lobija u svijetu- farmaceutskoj mafiji. Koliko god proizvede, farmaceutska industrija gomila dobit i moć. Jedino je poljska ministrica zdravstva Ewa Kopacz odbila kupnju cjepiva protiv svinjske gripe. Pojedine medijske kuće, su ‘produžena ruka’ farmaceutskih kompanija te stvaraju kampanje orkestrirane od farmaceutske industrije igrajući na sigurni strah ljudi od bolesti. U godišnjem izvješću, uz taj podatak, Međunarodni odbor za kontrolu narkotika (INCB) upozorava da u Italiji, Francuskoj, Poljskoj i Latviji između 10 i 18 posto studenata uzima sedative ili druga sredstva za smirenje bez recepta te da je u Njemačkoj 1,4 do 1,9 milijuna ljudi ovisno je o lijekovima. Krivotvorenje lijekova donosi visoku profitabilnost s malim ulaganjima i niskim rizikom za sudsko kažnjavanje, a nerijetko iza svega stoji međunarodna mreža organiziranog kriminala. Nema više „ludih“ ptica, janjaca, krava, ni „divljih“ svinja. Ostali samo milijuni lakovjernih potrošača. Dr. Lidija Gajski u svojoj knjizi ‘Lijekovi ili priča o obmani’ detaljno opisuje način, koju i koliku korist imaju liječnici koji promoviranju farmaceutske proizvode, gdje je smisao svega veća potrošnja lijekova i povećanje zarade. To potvrđuje i druga knjiga koja se, usprkos brojnim pritiscima, pojavila na tržištu. John Virapen, koji je gotovo četiri desetljeća bio liječnik u farmaceutskoj industriji, u svojoj knjizi „Nuspojava: smrt” priznaje kako se posredno osjeća odgovornim za smrt stotina ljudi. Godinama je podmićivao brojne liječnike da bi pacijentima prepisali lijek njegove tvrtke. Brojni nepotrebni lijekovi, prema priznanju autora, izazivaju nuspojave koje su uzrokovale smrt brojnih pacijenata. Otkriva da farmaceutske tvrtke u SAD-u troše po obiteljskom liječniku između 35.000 i 40.000 dolara godišnje, kako bi ga uvjerile da propisuje njihove proizvode. Sjajno to opisuje don Anđelko Kačunko: ‘Medicina je toliko napredovala da je za svaki lijek pronađena bolest!’ I dok svi „upiru prstom” protiv narkomafije, pitam se kada će se kod nas u korupcijskim aferama pronaći i podupirači farmaceutske mafije? Samo naivnima nije jasno zašto je farmaceutska industrija jedna je od rijetkih koja je pošteđena recesijskih problema.

Dužničko ropstvo

Predsjednik Svjetske banke Robert Zoellick u razgovoru za australski magazin Weekend Australian 13. kolovoza 2011. upozorava na “još opasnija vremena u svjetskom gospodarstvu” za Europu, koju je “zadesila dužnička” kriza. Prema njegovim riječima, dužničke poteškoće u eurozoni “zabrinjavaju više nego” problemi s kojima su se suočile Sjedinjene Države”. Razvidno je i da prvi čovjek Svjetske banke implicite potvrđuje Stiglitzovu argumentaciju da moćnici potiču, ili im odgovaraju, revolucije, neredi i socijalni nemiri. Suvremeni svijet sjedi na „vreći baruta“ gdje je (s više strana) fitilj već upaljen.

Posljednji prosvjedi u SDA-a su protest, uglavnom mladih protiv pohlepe Wall Streeta. Sve je počelo u srpnju 2011. kada je njujorška grupa pod nazivom “Opća skupština”, nadahnuta prosvjedima u Madridu i Arapskim proljećem, počela inetrnetski organizirati prosvjede, koji su doveli do prvog većeg okupljanja (u središtu poslovnog svijeta) na Wall Street 17. rujna o.g. Transparent prosvjednika “Banke su spašene, a mi prodani” je postao njihov prepoznatljiv slogan. Uz pomoć interneta dogovaraju svoje akcije putem neposredne demokracije, nemaju vođu/e, ni precizne ciljeve. Zato nemaju šanse za uspjeh s nejasnom strategijom borbe protiv „divova“- korporatista. Zajedničko ih veže da znaju što ne žele: pohlepu bogatih i raslojavanje društva. Bez jasno artikuliranih ciljeva i promašenom organizacijom putem neposredne demokracije, (bez lidera) dugoročno neće ništa postići. Tiranija kritičara svega postojećega se nastavlja. Jean Paul Sartre u svom romanu «Mučnina» ima razumijevanja za «ništavilo» egzinstencijalne drame skupine nezadovoljnika koji postaju (s vremenom) socijalno subverzivni, ali su u konačnici «suvišni, bezoblični, nejasni i žalosni».

U najvećem globalnom prosvjedu 15. listopada 2011. prosvjedovalo se iz 951 grada u 82 zemlje. Najmasovniji su bili u Madridu, a najaradikalniji u Rimu. Posljednji prosvjedi su otvorili pitanje je li započeo val globalnih promjena?  Prosvjednici ne nude alternative, ne vjeruju nikome, a najmanje političarima i korporacijama. Nemiri su posljedica duboke ekonomske i političke, a najviše krize morala i autoriteta. Pokret je postao globalan, bez lidera i jedinstvene ideologije. Prosvjednici su najnezadovoljni raspodjelom bogatstava i sve većim društvenim raslojavanjem. Idejni začetnici i, posljednjeg, njujorškog prosvjeda su anarhisti, tvrdi to kanadski ljevičarski aktivist, Kalle Lasn, (u razgovoru za tjednik Globus 11. listopada 2011.) o čemu raspravljam u ranije spomenutoj knjizi. Svijet potresaju radikalni prosvjedi. Oni su nezaustavljivi. Moja je satisfakcija da sam iste predvidio još 2005. godine.

Zablude u intepretiranju “trulog kapitalizma”

U Hrvatskoj su prosvjednici protiv divljeg kapitalizma i/ili krupnog kapitala. “Nazvati kapitalizmom sustav u kojem je država najveći poslodavac i u kojem je ozbiljno poslovanje nemoguće bez sprege s političkom elitom spada u agresivnu glupost i neznanje koje ide na ruku vladajućoj oligarhiji”- komentira Vuk Perišić na T portalu od 7. 10. 2011. Nejasno je što prosvjednici podrazumijevaju pod 'kapitalizmom'. Protive li se poretku koji jamči nepovredivost vlasništva i slobodnu razmjenu rada, roba, ideja i novca na tržištu, ili se protive samo neželjenim nuspojavama kapitalizma kakve su, primjerice, financijske i burzovne spekulacije koje su, kako se čini, osnovni uzrok svjetske ekonomske krize? Razlika je isuviše važna. Ukoliko se prosvjednici protive poretku koji jamči nepovredivost vlasništva i slobodnu razmjenu rada, roba, ideja i novca, tada su dužni artikulirati jasnu alternativu… Prosvjednici ne ne nude ništa osim prividno dopadljivih, ali banalnih i beskorisnih demagoških fraza. Konačno, prosvjedovati protiv kapitalizma u Hrvatskoj 2011. godine je tragikomično, jer u Hrvatskoj kapitalizma nema. Nejasno je bune li se prosvjednici protiv ustavnog poretka koji formalno jest kapitalistički ili protiv stvarnog stanja koje se dade klasificirati kao hibrid državnog socijalizma, klijentelizma i kleptokracije” (Vuk Perišić). I Saša Ljubičić u Slobodnoj Dalmaciji od 22. listopada 2011. opravdano konstatira da prosvjednici koji su na hrvatskim ulicama ustali protiv neoliberalne demokracje ne “znaju da to kod nas ne postoji”. Hrvatski kapitalizam ne egzistira, kao što nije postojao ni socijalizam u ranijoj ex Jugi. Socijalizam je, po Marxu moguć samo nakon raspada ekonomski razvijenog kapitalizma. Onaj raniji “socijalizam” je odgovarao Lenjinovoj “viziji” socijalizma u nerazvijenim zemljama. “Krupnog kapitala kod nas i nema osim u telekomunikacijama i stranim vlasnicima, a jedina dodirna toča su banke i mediji” (S. Ljubičić). Hrvatska je zemlja u tranziciji sa svim mogućim posljedicama da postane nekolonijalna zemlja – primjer Grčke.

SDP-oci ističu da 'neoliberalna ideologija proizvodi egoističnog pojedinca'.
Ako je kapitalizam sustav slobodnog tržišta, utemeljen na privatnom vlasništvu, tada je pojedinac u središtu liberalnog koncepta. Max Weber je u svojoj briljantnoj knjizi “ Protestantska etika i duh kapitalizma” ustvrdio da je kapitalizam nastao iz protestantskih vrijednosti rada: upornost, štedljivost, samostalnost i materija neovisnost. Problem je što se današnji kapitalizam od proizvodnje okrenuo potrošnji i tako postao “lomljiv”. Ekonomska sloboda, osim što potiče napredak, pisao je Weber, je preduvjet razvoja demokracije. Neoliberalizam se poistovjećuje s vladavinom kapitala, a ne tržišta znanja, kriterija izvrsnosti i odgovornosti pojedinca. U Hrvatskoj nije ni saživio klasični liberalizam, a pogotovo ne neoliberalizam na načelu odgovornosti pojedinca. "Nikada nisam vidio da su mnogo dobra učinili oni koji su se pretvarali da trguju zbog javnog dobra duhovito konstatira A. Smith. Ovaj Škotski ekonomist zagovarajući ideju liberalnog kapitalizma, tvrdio je da altruizam može vladati samo u etici, dok u ekonomiji vlada suprotno načelo: "Daj mi ono što ja želim, pa ćeš dobiti ono što ti želiš." Konkurentnost gledišta teoretičara liberalizma i zagovornika socijalističke ideje kolektivizma na taj se način još više uočava. Međutim individualni interesi u ekonomiji podrazumijevaju i socijano djelovanje. Toga je bio svjestan engleski filozof J. S. Mill (1806-1873) kada je promovirao osnovne ideje liberalne demokracije: "Individualnosti bi trebala pripadati ona sfera za koju je pojedinac osobito zainteresiran, društvenosti bi trebala pripadati ona za koju je osobito zainteresirano društvo.” Mill i Weber su tvrdili da gospodarska politika ovisi o individualnim interesima i o socijalnoj kooperaciji. Mill je davno upozoravano na opasnost širenja egalitarističke ideje socijalizma. "Čim nekom neobrazovanom radniku uđe u glavu bilo kakva ideja o jednakosti, bukvalno mu „zavrti glavom”, a čiju smo posljedicu vidjeli s uravnilovkom ranijeg sustava. Prof. dr. E. Baccarini tvrdi da utilitarizam koji zagovara liberalizam ne odbacuje socijalnu kooperaciju kao bitnu komponentu demokracije (Baccarini,1993). Socijalizam je svojom praksom kolektivizma gušio individualne slobode, a na kraju i samog sebe.

U Hrvatskoj treba saživjeti liberalni kapitalizam u izvornom weberijanskom modelu, a ne (ga) odbacivati kao ili poistovjećivati s “divljim kapitalizmom”. Prosvjede treba nastaviti i podržati samo one koje imaju artikulirane ideje i/ili ostvarive ciljeve. Sadašnji prosvjedi bi mogli imati velikog efekta kada bi, na primjer svi građani koji su „u dužničkom ropstu“ s enormno viskim kamatama prestali plačati kreditne rate, po cijenu ovrha, jer bi se tada ostvario cilj da Banke služe građanima, a ne obratno.
  • Page:
  • 1
Time to create page: 0.30 seconds