Alternative currency and balanced living system. Alternativna valuta i uravnoteženi životni sistem. Moneta alternativa e sistema di vita equilibrato.

Linija

Search

Home Forum
Welcome, Guest
Username Password: Remember me
  • Page:
  • 1

TOPIC: Što južnije, svjetlije

Što južnije, svjetlije 8 years, 11 months ago #2099

Što južnije, svjetlije

Napisao: Zlatko Miliša

Zašto znanost ne može dati odgovor na pitanje jesmo li sretni

Minulih dana su mediji prenosili istraživanje Nacionalnog indeksa sreće (NIS) - magazina Banka, Agencije za istraživanje tržišta Hendal i Osiguravajuće kuće Allianz. Prema tom (posljednjem) istraživanju građani Zagreba su među najnezadovoljnijim građanima Hrvatske, iako žive u gospodarskom, kulturnom i političkom središtu države, s najvećim BDP-om po stanovniku, u odnosu na druge županije. Građani i građanke metropole ispadaju “najnezadovoljniji osobnim razvojem i socijalnom okolinom” i smatraju kako im je životni standard najniži, suprotno uvriježenom mišljenju o "bogatom Zagrebu". Isto istraživanje pokazuje da su daleko veći optimisti oni iz najmanje materijalno razvijenih hrvatskih krajeva - Like, Korduna i Banije.Nacionalni indeks sreće (NIS) polazi od hipoteze da na prosperitet zemlje i ljudi ne utječu samo financijski faktori, već i subjektivni osjećaji sreće i zadovoljstva kvalitetom života građana. Takva istraživanja zagovaraju (novo) mjerenje ekonomskog rasta koje uz praćenje BDP-a, uključuje mjerenje kvalitete života, odnosno sreće. Indeks se računa kao prosječna vrijednost različitih komponenti, koje reflektiraju razinu „sreće“ u državi, odnosno kvalitete i zadovoljstva pojedinim aspektima života. Dio komponenti indeksa ispituje se na razini procjene određenih područja života: zadovoljstva životnom situacijom i uvjetima za život, emotivno stanje- na osnovi doživljenih emocija, zdravo ponašanje, uvjeti u radnoj (školskoj) okolini, odnos prema okolišu te zadovoljstvo osobnim razvojem i socijalnom okolinom. Nacionalni indeks sreće ispitivali su preko tih “mjerljivih”, pokazatelja kvalitete življenja. Može li se znanstveno ispitati stanje sreće i zadovoljstva te mjeriti “subjektivni osjećaji sreće”? Moj odgovor je negativan. Evo zašto…

Suprotno gore navedenom, istraživanje Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP) iz 2008. „Kvaliteta života u Hrvatskoj: regionalne nejednakosti“ pokazalo je da je Zagreb, (uz Istarsku i Primorsko-goransku te Splitsko-dalmatinsku županiju), imao najbolje rezultate životnog zadovoljstva i sreće. To što se UNDP-ovo istraživanje radikalno razlikuje od istraživanja Nacionalnog indeksa sreće, ne znači da se u posljednje četiri godine život u Zagrebu drastično pogoršao, nego upućuje na ozbiljne metodološke nedostatke istih istraživanja. Naime, nije isto ispitivati (ne)zadovoljstvo kvalitetom života, s percepcijom sreće. Sreća se kao pojam ne može definirati. Zato istraživači nisu objasnili fenomen rasta nezadovoljstva u situaciji rasta kvalitete života. Istraživanja u Europi NIS-a pokazuju da je indeks sreće veći u krajevima s višim BDP-om. Grad Zagreb pokazuje (po gore spomenutom istraživanju) upravo suprotno: ima najveći BDP, “a građani su mu najnesretniji”, pa se zaključuje kako je „Zagreb među najpesimističnijim regijama Hrvatske“. Sva slična istraživanja u svijetu pokazuju da kvalitativni pokazatelji uvijek prate smjer kvantitativnih promjena, odnosno da rast bruto društvenog proizvoda (BDP) prati rast kvalitete života. No, znanstveno je neprihvatljivo da kvantitativni pokazatelji mogu mjeriti stupanj osobne ili Nacionalne sreće. Evo još jednog primjera... U jednom drugom istraživanju zaključuje se da informacijsko-komunikacijske tehnologije (ICT), poput interneta i mobitela, povećavaju kvalitetu života ljudi koji ih koriste. To pokazuje istraživanje britanskog instituta "The Chartered Institute for IT". Međutim, potpuno je pogrešan zaključak istog istraživanja "Why IT makes you happier" (Zašto vas IT čini sretnijim) da suvremena tehnologija čini ljude sretnima. Brojna druga istraživanja ukazuju na važne poveznice korištenja sofisticirane tehnologije s visokim stupnjem otuđenja ljudi, depresivnih stanja, što dovodi do “poremećaja osobnosti”. Ovdje nije naodmet spomenuti činjenicu da je depresija kao pojam nepoznat kod Amiša, koji odbijaju koristiti suvremena tehnološka “čuda”. Psihijatrica Judith Orloff, (autorica knjige: „Emotional Freedom: Liberate Yourself From Negative Emotions And Transform Your Life”), ustanovila je kako preopterećenost informacijama i ovisnost o internetu rezultiraju „adrenalinskim naletom tjeskobe” i dovode do „poremećaja privrženosti”- od čovjeka prema stroju. Tada se, tvrdi Orloff, osjećamo „odsječenima” - pojava koju naziva „tehno-očaj” (techno-despair). Dugotrajno korištenje interneta preusmjerava životne puteve i umanjuje sposobnost kontemplacije, „kada se mijenja dubina naših emocija i misli” (Nicholas Carr, u knjizi iz 2010. godine „The Shallows: How the Internet is changing the way we think, read and remember”). Da se to i događa, dokazuju različita istraživanja koja bilježe zabrinjavajući porast u provođenju vremena „online”. Primjerice, Forresterovo istraživanje u SAD-u, 2009. godine, kojim je ustanovilo da su odrasli Amerikanci 2009. godine provodili otprilike 12 sati tjedno „online”, što je dvostruko više od prosjeka u 2005. godini. Prednjače mladi 20-ih godina s prosječno 19 sati tjedno, dok su, prema istraživanju vodeće kompanije za tržišna istraživanja Nielsen (2009.), američka djeca, dobi između 3 i 11 godina, koristila Internet otprilike 11 sati tjedno, što predstavlja porast za više od 60 % od 2004. godine. Nije li to dovoljan argument da suvremena tehnologija otuđuje, a ne da čini ljude sretnima.- iz istraživanja "Why IT makes you happier"?!
Determinanta sreće nije (nužno) ekonomsko stanje. Jean-Jacques Rousseau davno je upozorio da će s rastom materijalne civilizacije (kod ljudi) obrnuto proporcionalno zaostajati moralnost i sreća. Mnogi prihvaćaju izreku “što južnije, to tužnije”, a ja bih kazao: “Što južnije - svjetlije”. O tome govore brojne etnološke, antropologijske i sociologijske studije. Stanovnici velikih gradova su pod silnim stresovima, turobnijeg raspoloženja, otuđeni, anemični, depresivni, a “prema jugu” još uvijek je ostalo zdrave ležernosti i/ili opuštenijeg načina života. U Mostaru, gdje sam relativno često, ima restoran simboličkog naziva “Ima dana”. Ljudi u materijalno zaostalijim krajevima su, generalno govoreći, bolji domaćini, okrenuti tradicionalnim vrednotama, vjeri, obitelji i “pomažućem ponašanju”. Kada sam prošle godine upitao jednu izvrsnu studenticu, tada apsolventicu kako živi, ona mi je lakonski odgovorila: “Sjajno. Moj otac koji sam privređuje, moje dvije sestre i brat (svi studenti) su moji najbolji prijatelji”. Bio sam uporan i pitao je od čega žive. Opet mi je poučno odgovorila: “Profesore, i moji prvi rođaci su moji veliki prijatelji. Živimo za zajedništvo”. Eto odgovora na moje (tipično) “zapadnjačko pitanje”.
Ekonomski čimbenik je samo jedan u nizu koje ljude čine (ne)zadovoljnima, ali ne i nužno sretnima. Veoma bitna odrednica zadovoljstva čovjeka je ne samo radna sredina, nego njegov odnos prema radu, poslu, slobodnom vremenu, obitelji… Istraživanja koja ispituju odnos mladih prema nekim terminalnim odnosno univerzalnim vrednotama (sreća, sloboda, na primjer), ne daju pravu sliku ponašajnog opredjeljenja za ovu vrijednost i zbog toga što se ne može predvidjeti generalni odgovor na pitanje: Vrijede li sloboda i sreća više u siromaštvu i je li put do bogatstva cijena osobne slobode i sreće? Istraživanja tu nikada neće moći dati generalne zaključke ni odgovore.

Istraživanjima terminalnih ili univerzalnih vrednota treba prethoditi rasvjetljavanje dualizma svijeta vrijednosti, i to onih koje se nalaze u jazu eksplicitnih i implicitnih. Taj se dualizam prepoznaje u spoznaji da mladi prihvaćaju biti konformisti u javnom životu, ali su zato individualisti u privatnom životu. Istraživači upućuju da ljudi deklarativno prihvaćaju zdravlje kao jednu od dominantnih vrednota, ali ne postavljaju pitanje odakle tolika “provalija” između te proklamirane vrednote i ponašajnog dijela, kada su ljudi, (osobito mladi) sve više okrenuti raznim ovisnostima o (s)tvarima. Za pedagošku praksu imamo malo koristi kada ističemo terminalne vrijednosti kao ciljeve odgoja (sloboda, svestranost, sreća…). Terminalne vrijednosti su etički ideali i kao takvi asimptotičkog karaktera. Cilj ne može biti operativan ako su vrijednosti apsoluti- “vrhovna dobra” (Aristotel) ili spadaju u sferu frazeologija ili pak pukog normativizma.

Mladi ljudi nemaju ili ne znaju koja je njihova uloga u društvenoj okolini, čija je posljedica konfuzija ili kriza identiteta. Takva kriza identiteta u adolescenciji odraz je krize društva, a ista nije (tako) izražena u tzv. primitivnom društvima, (vidjeti knjigu M. Meead «Sex i temperement u tri primitivna društva»). Zuko Džumhur glasoviti putopisac iz BiH je svojevremeno ironizirao (u TV emisiji “Kino oko”) brojne stručnjake u studiju, (nakon pogledanog filma Sreća), koji su se trudili definirati sreću sa znanstvenog (sociologijskog, psihologijskog…) stanovišta. Konstatirao je da je sreća bila i ostala u domeni doživljaja svakog pojedinca. Za nekoga sloboda ili sreća može biti svjesno robovanje (E. Fromm) I tko mu može uskratiti ili negirati taj osjećaj? Sreća i sloboda se ne mogu znanstveno definirati, a onda ni operacionalizirati znanstvenim instrumentima. Ovdje ću se poslužiti stihovima koje je svojevremeno otpjevala Gabi Novak… Za nekoga je sreća “slučajno poznanstvo”, za drugoga “kuća i tišina”, trećega- “karijera i slava”, za neke ono “što se pamti dugo”, nekima “nakit i dijamanti”… “ili samo ljubav može donijeti nju”?
  • Page:
  • 1
Time to create page: 0.15 seconds