Alternative currency and balanced living system. Alternativna valuta i uravnoteženi životni sistem. Moneta alternativa e sistema di vita equilibrato.

Linija

Search

Home Forum
Welcome, Guest
Username Password: Remember me
  • Page:
  • 1

TOPIC: Patologija poimanja i prakticiranja politike

Patologija poimanja i prakticiranja politike 8 years, 12 months ago #2082

Patologija poimanja i prakticiranja politike

Autor: Zlatko Miliša

Kontinuitet hrvatske vanjske politike od devedesetih do danas je diplomatska neučinkovitost (i) u obrani nacionalnih interesa. Patološka crta višestranačja u Hrvatskoj je rušenje onih na vlasti, pa i u situacijama nužnosti očuvanja nacionalnog konsenzusa. Još od Tuđmana stoje prigovori da je zbog njegova političkog autizma Hrvatska u devedesetima bila otok u svijetu europskih integracija, ponižena i osuđena na izoliranost. S promjenama vlasti ništa se nije mijenjalo: dugovi se nisu smanjivali, korupcije, afere, nepotizam. Hrvatsku su pokrali kleptomani, a vladaju i danas europloltroni i moralno posrnuli politikanti.

Ulazak u EU uvjetovan je još prije desetak godina preko Balkanske rute, a Račanovi teritorijalni ustupci s Piranskim zaljevom došli su Sanaderovoj i Kosoričinoj vladi na naplatu.

Pristali smo biti poniženi još u vrijeme Račanove vlasti i ući u Zapadni Balkan, postavši od tada biti marionete velikih. Od Račanove vlasti je bez pogovora prihvačena balkanska integracija, prepoznatljivom danas s floskulom kako živimo u “regiji”. Sada vladajući i oporba nude jedinu alternativu članstvo u EU, iza koje se nudi koncept (korporatista): “ rasprodaj” sve što je još ostalo - šume i vode! I to bi uradili da nije reagirala HBK-a!
Konstanta je da oporba od uspostave višestranačja kontinuirano (samo) priziva(ju) (prijevremene) izbore, ne nudeći rješenja izlaska iz krize. SDP i HDZ stvorili su iste mehanizme “demokracije” pretvaranjem koalicijskih partnera u satelite. Sada te iste stranke (sa svojim satelitima) stvaraju „poželjan“ model europoltronstva. Demokraciju mjere prema lojalnosti jačih, dok se nacionalno kao vrijednost nedopustivo relativizira(la). Vlada RH od svibnja 2011. godine plača reklame hrvatskoj televiziji za indoktrinaciju građana na teret poreznih obveznika. Neviđena indokrtiracija. Kažu (ti isti) europoltroni da nemamo alternarivu. Nemaju, ali za sebe. SDP i HDZ su u tome isti. Po čemu još?

Sukobi su bili i ostali izarženiji unutarsranački, koje su prikrivali obračunima s političkim suparnicima, (ustrajni) napadi ad hominem, izostaju argumenti u sučeljavanjima zbog strategija i vizija, jer ih i nemaju. U kontinuitetu političkog višestranačja izostaju polemike u razvojnim projektima, a umjesto njih javljaju se stalni politički obračuni okrenuti minulim danima. Vlast i oporba (kontinuirano) se spore samo oko prisvajanja uspjeha koje pripisuju isključivo sebi. Ne razlikuju se po sluganskom odnosu prema EU, što je ravno nacionalnoj veleizdaji. Slijedeča konstanta dviju politički najjačih stranaka jest trgovina, prepoznatljiva u kupnji vođa malih stranaka. Primjerice, LS i Libra asimilirani su u SDP (od ranijih haeselesovskih frakcija), a poslije su postali sateliti SDP-a ili HDZ-a. Kada je Dražen Budiša pristao na koaliciju s Račanom, istoga trenutka dobiva egzekutore HSLS-a, Jozu Radoša i Gorana Granića. Kada je Budiša, jedan od rijetkih (čestitih) političara, otišao s vlasti, odmah mu okreću leđa Zlatko Kramarić, Đurđa Adlešić i Hrvoje Vojković, koje je politički stvorio. SDP i HDZ su još slični po tome jer dozvoljavaju uspinjanje na pijedestal stranačke hijerarhije samo mediokritetima. Na primjer, Šime Lučin se dva desetljeća izmjenjuje u izvršnoj vlasti ili Saboru. Zadnjih godina je dobio partijski zadatak braniti homoseksualce, jer, Bože moj, tako se dobiva par postotaka glasova od „branitelja“ ugrozbe prava na spolnu orijentaciju. Briga njega za prava istospolnih parova, važno je njemu ušičariti koji postotak glasova za stranku koja ga tolerira već dva desetljkeća. Nenad Marjanica iz Trogira, koji je Lučina izbacio u orbitu (vrha) sdepeovske politike, odavna je zaboravio. Ni na sahrani mu nije nazočio. Lučin i moral su udaljeni svemirskim relacijama. Radimir Čačić u dokazanom sukobu interesa, (u ovom mandatu Sabora RH) svojojm je krivnjom usmrtio dvoje mađara u prometnoj nesreći, ali će sasvim sigurno, pobijedi li SDP sa satelitima na idućim izborima, zasjesti na fotelju dopredsjednika Vlade, zaduženog za razvoj gospodarstva. Nakon ministarske „fotelje“ (iz Račanove vlade) sada napreduje u hijerarhiji samo zato jer je na čelo HNS-a, satelitske SDP-ovske strančice. Takav arogantan i logoreični tip bez trunke savjesti, u ljetnoj emisiji Nedjeljom u 2 slavodobitnički sebe promovira u dopredsjednika buduće Vlade, bez minimuma grižnje savjeti, uz obilje narcisoidnosti. Kakva drskost i prijezir prema neistomišljenicima se nagrađuje stalnim medijskom eksponiranjem. Međutim, lideri i drugih „etabliranih“ političkih stranaka bili su i ostali puni taština, arogancije i isključivosti. Isti su po bolesnoj taštini Zoran Milanović i Jadranka Kosor. Prvi se stalno ponavlja o autokratskom prvom predsjedniku Države, a druga na stranačkim skupovima obožava kada izvjese njenu sliku. Što veća to sretnija.

Autokratski lideri političkih stranaka boluju od fiksacije vlastite istine, na koju pak pristaju biti europoltroni koji su „ubili“ unutarstanačku demokraciju. Kakve li patologije u jednoj stranci vidjeti stranku „opasnih namjera“, a kada ta ista stranka doviva priznanja iz EU, onda to po njima rade demokršćani ili konzervativci iz EU parlamenta. I obratno, kada je SDP-ova vlada dobivala potporu iz EU, onda su išli argumenti od HDZ-a da je to od boljševičkih i rigidnih europskih ljevičara. Takvo stanje dovodi do toga da nas se lakše kolonizira i dijeli. Patološki je domoljublje nazivati izvorom nacionalizma, vidjeti u drukčijem svjetonazoru neprijatelja, u svemu vidjeti korumpiranost, predodređenost za propast, ili kao jedino rješenje pro futuro biti „pod skute velikih“. Gubljenje elementarne vjerodostojnosti, od svjetonazora do strategije izlaska iz krize, obilježja su i Račanovog, Sanaderovog i Kosoričinog stila vladanja. Sve vlade i predsjednici RH pogazili su obećanja o prav(ed)noj državi i poštenju, a stalno euforično prizivanje izbora konstanta je oporbe od uspostave višestranačja. Sada u teškoj gospodarskoj krizi, umjesto da svojim ozbiljnim političkim djelovanjem budu primjer kooperativnosti i zajedništva, oporbenjaci se ponašaju kao zluradi promatrači strmoglava gospodarskog pada, a sami su bez vizije i strategije. Od devedesetih do danas oporba neprestano prikriva unutarstranačke sukobe, a aktualnu vlast procjenjuje korumpiranom, bahatom i nekompetentnom. Besprizornim kritikama oporba se prepoznaje samo po pitanju kako se dočepati vlasti. Govoriti o „haraču“ sadašnje vlasti od oporbenjaka, koji po treći ili četvrti mandat sjede u Saboru s primanjima iznad redovitog sveučilišnog profesora je licemjerno i nedopustivo. Takvo stanje je konstanta oporbe u Hrvatskoj. Posljedica svega je opća rezigniranost, apololitičnost, apatija, skeptičnost, te rastući anarhosindikalizam. Od demokratskih promjena, nažalost, nemamo učinkovite mjere borbe protiv ekonomske krize, organiziranoga kriminala i korupcije, suzbijanja drogiranja na račun države, niti vizije -osobito za mlade…

Tuđmanizam je postao izlika za sve zlo. Ukliko je točno da Tuđman nije nikoga slušao, isti je imao svoje artikulirano stajalište glede očuvanja državotvornosti, dok je Mesić odlazio po mišljenje u Haag, a Josipović samo nastavlja politiku eoropoltronstva. Mesić je sluganski prihvatio «zapovjednu odgovornost» kao haašku sintagmu urušavanja digniteta braniteljske populacije i Domovinskog rata. To u praksi znači da kada „nam netko iz EU-a ili iz Haga zapovijedi, mi poltronski pristanemo da se našim ratnicima sudi ili čak sami sudimo po toj pravnoj izmišljotini“ (Zvonimir Hodak u kolumni Dnevno. hr od 17. lipnja 2011.) Podsjećam da je dr. Ivo Josipović, kao predsjednički kandidat, nudio program “vratiti moral u politiku”? Može li (se imati) povjerenje i „program“ s istim ljudima (u istim strankama), koji su već dvadeset godina u aktivnoj politici? To je bila i ostala obična politikanska floskula, dok građani i dalje ne vide „svjetlo na kraju tunela“.
  • Page:
  • 1
Time to create page: 0.14 seconds