Alternative currency and balanced living system. Alternativna valuta i uravnoteženi životni sistem. Moneta alternativa e sistema di vita equilibrato.

Linija

Search

Home Forum
Welcome, Guest
Username Password: Remember me

Globalna Monetarna Reforma I Transformacija Društva
(1 viewing) (1) Guest

TOPIC: Globalna Monetarna Reforma I Transformacija Društva

Re: Globalna Monetarna Reforma I Transformacija Društva 5 years, 1 month ago #2543

  • Tivankovic
  • OFFLINE
  • Fresh Boarder
  • Posts: 1
  • Karma: 0
Nakon studiranja Vašeg Internet mjesta, jedna mi je sitnica ostala nejasna, šta to znači Serbo-Croatian version? to je kao da napišete Spanish-French version...
Vjerujem da je moguće, još uvijek, razlikovati ta dva jezika.

Re: Globalna Monetarna Reforma I Transformacija Društva 5 years ago #2556

  • tuper
  • OFFLINE
  • Expert Boarder
  • Posts: 108
  • Karma: 0
Konačno jedna velika kompatibilnost s potrebom za monetarnom reformom i transformacijom društva:

Desnica poziva na veće radne napore, a ljevica na više radnih mjesta. San da će nas mehanizacija i tehnološki progres dovesti do kraćeg radnog vremena izgleda zaboravljen. Zašto u 21 stoljeću još uvijek radimo ko crnci? Zato jer ako smo po cijele dane zauzeti preživljavanjem, gospodarima ne možemo smetati pa imaju dovoljno vremena činiti sve što žele, bez naših prigovora.

Zašto U 21 Stoljeću Još Uvijek Toliko Puno Radimo?

Ako postoji nešto oko čega su se gotovo svi futurolozi u prošlosti slagali, onda je to mišljenje da će u 21 stoljeću biti puno manje posla. Što bi samo rekli kad bi mogli saznati da je nekadašnji radni dan od 09 do 17 evoluirao u otprilike od 07 ujutro do 19 navečer? Sigurno bi se malo osvrnuli naokolo i primjetili da je tehnologija okupirala mnoga zanimanja u kojima je prije bila neophodna brojna fizička radna snaga, zagledali bi se u razvoj automatizirane masovne proizvodnje, i začudili - zašto ovi ljudi dnevno troše 12 sati na bespotrebne poslove?

Radi se o pitanju na kojeg ni desnica ni ljevica ne pružaju adekvatne odgovore. Konzervativci su uvijek voljeli popovati o moralnim temeljima teškog fizičkog rada, a ljevica se fokusira na stvaranje više radnih mjesta kao odgovor na krize i strašne posljedice masovne nezaposlenosti. Prethodne generacije bi se time bez sumnje duboko razočarale.

Skoro svi utopisti, socijalisti i drugi futurolozi vjerovali su da će u budućnosti posao biti ukinut; prije svega zbog toga što ga strojevi mogu obavljati umjesto nas. Socijalistički mislilac Paul Lafargue 1883 u svojoj knjizi "Pravo Na Lijenost" iznosi:

"Naši vatreni strojevi, s rukama od neumornog čelika, neiscrpivi i beskonačno plodni, samostalno rade i poslušno obavljaju svoj sveti zadatak. Pa ipak, genijalnošću kapitalističke filozofije i dalje dominiraju predrasude sustava nadničkih plaća - najgoreg oblika ropstva. Još uvijek ne razumiju da je stroj spasitelj čovječanstva, Bog koji će izbaviti ljude od najamnog rada i dati im slobodu".

Oscar Wilde se odmah složio s time. 1891 u eseju "Duša Čovjeka U Socijalizmu" ismijava "gluposti koje se pišu i pričaju o dostojanstvenosti fizičkog rada", te inzistira da je čovjek stvoren za nešto bolje od distribuiranja prljavštine - "sve takve poslove trebali bi obavljati strojevi". Oscar Wilde nedvosmisleno daje do znanja:

"Mašine i strojevi moraju biti zaposleni umjesto nas u rudnicima ugljena, obavljati sve sanitarne usluge, ložiti parne kotlove, čistiti ulice, prenositi poruke u kišnim danima, i raditi sve ono što je zamorno i dosadno".

I Wilde i Lafargue bi se prestravili time što je samo 20 godina kasnije taj fizički rad postao ideologija radničkih i komunističkih partija koje ga radije veličaju umjesto da se zalažu za njegovo ukidanje.

I u ovom slučaju se također smatralo da će se fizički rad prevazići. Jedan od najvećih zagovornika kulta rada nakon Ruske revolucije bio je Aleksei Gastev - bivši metalski radnik, sindikalni čelnik i pjesnik, autor antologije "Poezija Tvorničkog Poda". Gastev je u Rusiji vodeći zaljubljenik u tejlorizam - američku metodu industrijskog menadžmenta koju ljevica obično kritizira jer radnike svodi na zupčanike mašine; a od 1920-te i direktor Državnog instituta za rad. Kad ga je 1926 njemački ljevičar Ernst Toller intervjuirao na ovu temu, Gastev je odgovorio: "Nadamo se da ćemo zahvaljujući našim otkrićima stići do faze u kojoj će radnik raditi samo dva ili tri sata posao za koji mu je prije trebalo osam sati". Međutim, negdje na putu prema toj fazi, na sve se zaboravilo i to u korist mišićavih Stahanovista i njihovih nadljudskih napora na kopanju ugljena.

Izgleda čudno ali čini se da američki industrijski teoretičari stvari vide na isti način kao i socijalisti. Dizajner, inženjer i polihistorom Buckminster Fuller, izjavio je da će "industrijska jednadžba", odnosno činjenica da tehnologija omogućuje čovječanstvu s manje činiti više, u kratkom vremenskom periodu dovesti do eliminacije pojma rada. 1963 je napisao: "Unutar jednog stoljeća, riječ 'radnik' izgubit će aktualno značenje i konvertirati se u nešto što će se morati tražiti u rječniku ranog 20 stoljeća". Ako je to i postalo točno u proteklih 10 godina, onda samo u smislu novog laburizma da smo sad svi srednja klasa, a ne u smislu eliminacije robovskog rada ili podjele na radnike i gazde.

Istraživanja su odavno pokazala da većina radnika smatra svoj posao besmislenim. Baci li se pogled na oglase za posao prosječnog poduzeća - call centar osoblje, službenici i najviše od svega razna zaduženja u uslužnim djelatnostima - teško se s time ne složiti.

Postoje razni načini na koje se utopijska vizija o eliminaciji industrijske radne snage može dogoditi. Tijekom proteklog desetljeća, čeličane u Sheffield-u proizvele su s puno manjim brojem zaposlenika više čelika nego ikad prije, a kontejnerske luke Avonmouth, Tilbury, Teesport i Southampton, iako su se odrekle većine lučkih radnika, ne smanjuju prometnu tonažu.

Konačni rezultat nije taj da su radnici u lukama ili čeličanama postali slobodni na način kojeg je opisao Karl Marx: "Ujutro lov, poslijepodne ribovol, a kritiziranje poslije večere". Umjesto toga, oni su podvrgnuti sramoti, siromaštvu i beskrajnoj brizi oko traženja drugog posla koji ako ga eventualno i pronađu, može biti nesiguran, slabo plaćen i bez sindikalne zaštite. U ovom dobu prekarijata to je nažalost pravilo, stoga se ponos kvalificirane radne snage poslom koji obavlja i sigurnim radnim mjestom - ne čini toliko užasavajućim.

Uprkos svemu, radnički pokret je nekad ipak bio usmjeren prema ukidanju svih teških, zamornih, dosadnih i besmislenih poslova. Danas imamo strojeve uz koje to može postati stvarnost, ali nam nedostaje volje.

Autor: Owen Hatherley
Gold is the money of kings, silver is the money of gentlemen, barter is the money of peasants, but debt is the money of slaves.

Re: Globalna Monetarna Reforma I Transformacija Društva 5 years ago #2558

  • roman
  • OFFLINE
  • Gold Boarder
  • Posts: 227
  • Karma: 0
krajnji ciljevi globalne ekonomije

ciljevi_ekonomije.jpg
Give a man a gun and he can rob a bank, give a man a bank and he can rob the world.
Crom Alternative Currency System

Date li čovjeku pištolj on može opljačkati banku, date li čovjeku banku on je u stanju opljačkati cijeli svijet.
Crom Alternativna Valuta

Date a un uomo una pistola e può rapinare una banca, date a un uomo una banca e può derubare tutto il mondo.
Crom Notizie Alternative

Re: Globalna Monetarna Reforma I Transformacija Društva 5 years ago #2559

  • dioptrija
  • OFFLINE
  • Fresh Boarder
  • Posts: 1
  • Karma: 0
hrvatska-zemlja-cudesa.jpg


Tekst "Zašto U 21 Stoljeću Još Uvijek Toliko Puno Radimo" kroz kojeg je Owen Hatherley pokušao dokučiti koliko ovakav razvoj tehnologije, mehanizacije i industrije same po sebi ima, ako uopće, nekakvog smisla, u meni je probudio puno emocija i inspiraciju za redove što slijede:

Država I Bankarstvo Neizostavni Klišei Tiranije

Odnos između birača i parlamenta u suštini je potpuno identičan klasičnom biznisu. Što je drugo kritikovanje parlamenta ako ne uobičajeni naručiteljev prigovor upućen isporučitelju? U biznisu postoji jedno zlatno pravilo: "Isplata po isporuci naručenog". Puna zaposlenost stanovništva - isplata po isporuci naručenog; radno vrijeme od 3 sata - isplata po isporuci naručenog; zajamčeni minimalni osobni dohodak od pet tisuća eura - isplata po isporuci naručenog; iskorjenjivanje inflacije i niski porezi - isplata po isporuci naručenog; godišnji odmor od devedeset dana - isplata po isporuci naručenog; mirovina s pedeset godina starosti - isplata po isporuci naručenog; besplatno zdravstvo i besplatno školovanje - isplata po isporuci naručenog! U čemu je problem, koji je to tajanstveni razlog zbog kojeg birači prilikom naručivanja usluga od parlamenta spomenuti temeljni poslovni princip izbjegavaju i spomenuti, a kamoli primjeniti?

oprez-manipulacija.jpg


"Čitava povijest je jedna velika nepravda", nije više mogao izdržati Kalimero, pa se na kraju rasplakao. Što su veće i teže posljedice svjetske ekonomske krize, to je globalnije i ortodoksnije propovijedanje da su država i središnja banka najbolje stvari nakon vode, hrane, vatre i zaklona. Da li su međutim država i bankarstvo zaista neizostavni dio čovjeka, i što je jedno drugom neophodnije - država bankarstvu ili bankarstvo državi? Stoji činjenica da su i država i novac prisila, a ne pitanje izbora. Uspije li netko eventualno pobjeći novcu, ne može pobjeći državi; uspije li eventualno netko i pobjeći državi, ne može pobjeći novcu.

Do ludila iznervirani radnik odlučio je prekinuti sve svoje muke skokom s vrha tvornice. Nekako je uspio razvaliti bravu na vratima koja vode do krova. Prizor koji mu se ukazao, doslovce ga je zaprepastio. Ispod njega žustra svađa kokoški i pijetlova u odvratnom smrdljivom blatu. Uz ispriku da je deset kvadratnih metara kokošinjca neisplativo i potpuno nepotrebno, gazda je najavio smanjenje njegove kvadrature za 50%. Kokoške tu odluku podržavaju, a pijetlovi su pobjesnili. Jednom zbijena na polovicu dotadašnjeg ionako već kritično preuskog životnog prostora, perad je počela proizvoditi još nesnosniji smrad, a svađa između protivnika i pristaša gazdine odluke, i jednih i drugih sve šugavijih i nervoznijih, prerasla je u pravo divljaštvo. Radnika međutim nije toliko šokirala dramatična situacija u kokošinjcu koliko ono što je vidio kad je podigao glavu. Dokle god se pogled pruža, oko par metara bodljikavom žicom ograđenog zaraženog tla natopljenog izmetom - sve prekrasni slobodni prostori, brda, doline, šume, mora, rijeke i jezera. Kakve li tragedije, usred svog tog divnog šarenila neograničenih prirodno bogatih prostranstava, do guše prezadužena populacija kokošinjca se za nekoliko kuna kolje između sebe oko zakonski neotuđivog prava na robovanje unutar svojih par centimetara pakla.

Kakvog smisla ima mijenjati trenere i igrače, ako se golovi uporno pokušavaju zabiti igranjem košarke? Možemo promijeniti i strojovođu, i lokomotivu, i vagone, ali sve dok ne siđemo s vlaka i ne nastavimo pješice, ići ćemo tamo gdje nas vodi pruga a ne naše želje. Drugim riječima, kao što je uzaludno nadati se da iz pekare počnu izlaziti avioni, tako se i iz dugova ne rađa bogatstvo nego jad i bijeda. Džaba bilo raznih peticija, političara i nezavisnih medija, džaba bilo nevladinih udruga, sindikata i referenduma. Hejla Dudek, sve je to ništa drugo nego jedno nerazmrsivo klupko zaštitarskih službi na zadatku održavanja torture i sprečavanju bilo čijeg prolaska do krova kaveza. Strogo čuvana tajna je da u usranom kokošinjcu nije moguće ozdraviti, lijek protiv očaja nalazi se u čistoći s druge strane misterizonih vrata, u vremenima koja ne poznajemo i prostorima kakve ni ne sanjamo.

Starorimska izreka "cui prodest" kaže da nije bitno čiji je prijedlog, važnije je znati tko će imati korist od njegovog usvajanja. Proizvodi li i redistribuira li državni parlament išta drugo osim institucionaliziranog siromaštva i ropstva? Zbilja fantastičan izbor, ili si rob ili si siromašan, u najboljem slučaju - ovisnik.

Bogatstvo je puno lakše otimati nego proizvoditi. Parlament ne stvara nikakvo realno bogatstvo, štoviše, on ga oduzima od onih koji ga proizvode. Padati na foru da su vladine intervencije u stvari investicije, isto je kao i padati na foru da je novac kreiran iz nule stvarno bogatstvo, ili da je porez dobrovoljni prilog a ne namet. Istina od koje bježe takozvani pravednici i monetarni reformisti kao što su Slavko Kulić, Nostradurus i Ivan Pernar, ta je da je vlada po svojoj prirodi = kontrola. Limitacija slobode djelovanja i kretanja, a samim time naravno i limitacija slobode razmišljanja, uz neizostavno ostvarenje monopolističke kontrole nad onim što se u ekonomiji tog specifičnog ograničenog geografskog područja koristi kao novac. Jednom kad je postigla monopol nad novcem, vlada se postavila za najjačeg dioničara u svim progresivnim inicijativama i revolucionarnim pokretima. Zatim vladine intervencije postaju sve češće i sve veće. Što se vlada više mješa u proizvodnju stvarnog bogatstva, to ga sve manje preostaje za njegove prave stvaraoce. Gospodarska kriza na početku 21 stoljeća, nimalo se ne razlikuje od brojnih istovrsnih spektakala u kojima je povijest do sad uživala. Na kraju je rasplet uvijek u tome da se državna ekonomija ne može više održavati u postojanju kroz nestajanje njenih proizvodnih kapaciteta.

Sve dotle dok se društvena zajednica bude zasnivala na legaliziranoj privilegiji nekih njenih članova na otimanje tuđeg bogatstva, trajat će i borba za tu povlasticu.

Prošetamo li se malo Internetom, vidljivo je da dominantnu prisutnost zauzima samoobmana da ćemo se uz samo malo više truda, gospodarskog rasta, tehnologije i magije, nekako ipak izvući iz mora aktualnih nevolja i izbjeći potrebu za promjenom dosadašnjeg razmišljanja i ponašanja. Ova samoobmana koja je, uzgred rečeno potpuno predvidivo, dosegla astronomske nivoe, počiva na nadi da će se prije nego sat otkuca svoj zadnji otkucaj, nekom čarolijom pojaviti Djed Mraz i darovati nas paketom spasonosnih antistresnih mjera kojima ćemo kao da se ništa nije dogodilo, i dalje uzdržavati nesmetani rad ogromnih supermarketa, ratne mašinerije i tvornica akcijskih filmova. Uzroci patnje propagiraju se kao kolektivne navike koje bi paćenici trebali braniti do zadnje kapi krvi. Ništa čudno uzme li se u obzir da se pod apsolutnom vlasti, između ostalog, podrazumijeva i apsolutna kontrola medija. Umjesto širenja sreće zbog predstojećeg razvoda s besmislenim i štetnim, sredstva za informiranje bude panični strah od odricanja s takvim smislom življenja. Sva su rješenja lansirana na medijima usmjerena prema još kompliciranijem gore spomenutom kokošinjcu u kojem se perad već guši od prekompleksnosti.

I ideja o državi, i ideja o središnjoj banci, pukle su u svakom smislu i po svim šavovima. Jedino na što se još oslanja propala središnja banka, državni je zakon o obveznom postojanju središnje banke. Jedino na što se još oslanja propala država, računovodstvena je prevara središnje banke da u državi i dalje postoji nekakav novac.

Neki su progledali, a drugi se osvijestili. Što sad, kako dalje?

Simulirana stvarnost predstavlja slučaj u kojem je imitacija prave stvarnosti dovedena do savršenstva. Sudionici virtualne stvarnosti ovu dimenziju uvijek jasno razlikuju od prave stvarnosti, dok sudionici u simuliranoj stvarnosti životna iskustva u toj dimenziji jako teško ili nikako ne razlikuju od zbilje.

Govoriti drugima što da rade jednom kad se probude iz simulacije, u suprotnosti je sa slobodnim razvojem svjesnosti. Stoga ove pisane redove treba shvatiti kao moje lično razumijevanje univerzuma i strast za istinom. S njima možete učiniti što god vam srce poželi.

Inteligentni odgovor na gorući problem nije isto što i isprazna, takozvana solucija. Efikasna reakcija po meni leži u pojednostavljenju cijelog tog grandioznog dekora kojim smo u pogrešnom uvjerenju okitili život. Nismo svi isti, pa što sad i kako dalje predstavlja pitanje veoma širokog opsega. Mislim da je najbolji i najjednostavniji odgovor: Ljudi, činimo ono što nam svijest nalaže. Mislim da je i nedoumicu jesmo li na pravom putu također relativno jednostavno rješiti. Istina za kojom svako od nas traga, uvijek je jasno raspoznatljiva od materijala kojim smo indoktrinirani. Pronalaženje istine redovno rezultira ozbiljnim životnim promjenama. Ne zadesi li nas takvo što, najvjerojatnije smo ili pažljivo slušali neku laž, ili smo nažalost krivo čuli pravu istinu.

Problem sa sustavom je taj da nas podučava ovisnosti, hijerarhiji i učenju napamet. U sklopu tog procesa, naši izbori se pažljivo sužavaju na prihvatljive alternative unutar pažljivo ograničenih parametara. Zbog toga se ljudi jednom kad progledaju osjećaju kao ribe na suhom. Nikad nisu naučili kako uistinu slobodno misliti, niti su za takvo nešto imali alate. Umjesto toga, većina svega bila je naopaka, izgužvana, zbunjujuća i prikriveno beskorisna. U takvom ambijentu gdje nije bio predviđen manevarski prostor za originalno razmišljanje i iskrene osobne slobode, sve se svodilo na marginalizaciju i omalovažavanje prave istine. U takvim kontroliranim uvjetima prava istina nije bila niti jedna od ponuđenih opcija.

Onome tko se probudi i spozna ne samo stvarnu prirodu manipuliranog svijeta u kojem živimo, već i goleme količine resursa na neposrednom dohvatu ruke, obično nije baš tako lako svariti tu informaciju i potrebno mu je određeno vrijeme da bi u potpunosti mogao shvatiti njen značaj i implikacije na vlastiti život. Iako mnogi upravo to očekuju, ono što zatim slijedi nije lagano pedaliranje po nizbrdici. Prvo što otkrijemo kad sa sebe dobro oribamo hrđu je da ne postoje nikakva pisana uputstva za upotrebu. Saznaš, pa reagiraš; donosiš odluke neometene instaliranim cjeloživotnim programom.

Buđenje započinje s velikim praskom kojeg treba nastaviti, ne valja se na njemu zaustaviti. Onaj čije je razumijevanje takvo, odbacit će što više stvari koje ga posjeduju. Iako smo probudivši se postali svjesni o kojim se stvarima radi, nismo svi isti pa daljni slijed događanja ovisi u pojedinačnom entuzijazmu i osobnom unutrašnjem duhu. Pomisao na sljedeće korake ne smije nas uzrujavati; ako su prostranstva s druge strane ograde omraženog kokošinjca nepregledna, onda su i puna mogućnosti za svakog od nas. Na nama je te mogućnosti otkriti. Parazitski sustav nam je lagao, sisao nas i osušio nas. Sad kad mu više ne dugujemo pripadnost, slobodni smo ponašati se slobodno i činiti ono za što smatramo da je pravo - bez ikakvog osjećaja krivnje, neovisno i neuvjetovano prijašnjim odnosima ili debljinom novčanika.

Moj novi životni stil proizašao iz transformacije svijesti je taj da sad, u središtu svog bića, imam odgovor: Znam tko sam i znam što želim.
Last Edit: 5 years ago by dioptrija.

Re: Globalna Monetarna Reforma I Transformacija Društva 5 years ago #2560

  • Gaja
  • OFFLINE
  • Fresh Boarder
  • Posts: 15
  • Karma: 0
Ja živim u svijetu gdje su čak i putokazi fikcija. Slijedite crnog medvjeda. Treće stablo na desno a onda ravno sve do predvečerja. I jedna novijeg datuma, fiktivni smjer u kojem je misteriozna osoba uputila ogorčene aktiviste poput Marka Rakara: "Slijedite novac".


marko-rakar-pollitika.jpg



Ekonomija je umjetnost nevidljivog, novac nije stvaran, novac je fikcija!
Zamislimo da se recimo benzin ne može mjeriti, ili da se kruh, ili voda ili zemljišta na primjer ne mogu mjeriti. Kakav bi kaos izbio. Kaos nažalost ne trebamo zamišljati. Najveći kaos u povijesti naše planete, ovaj kroz kojeg upravo prolazimo, nastupio je kao direktna posljedica činjenice da se novac ne može mjeriti.

Jednom je na novcu pisalo "Plaća donosiocu". U teoriji, svako je na šalteru banke novčanicu mogao zamjeniti za ono što je predstavljalo materijalno pokriće tog komada papira. Skandalozno otkriće 1971 godine da je pokriće papirnatog novca bio papirnati novac sam po sebi, razlog je zbog kojeg su izdavatelji novca (čitaj banke) usavršili ovaj u biti koristan izum u nešto što se bez obzira na guvernerov potpis ničim ne može mjeriti.

Gotovina nije pravi novac. Gotovina je simbol koji označava novac. Novac kojeg nikad nećemo vidjeti. Nekad davno je novac bio zlato, i tako smo ga mjerili. Zatim su izmišljene pisane bilješke, pa tiskane bilješke. Onda se novac pretvorio u telegrafske točkice i crtice, a poslije u telefonske pozive. Na kraju je novac postao kompjuterski podatak i time je započela era algoritamskog trgovanja.

Pandorina kutija prepuna je genijalnih izuma, naprednih tehnologija, poštenih načina i prekrasnih ideja, ali u pitanju su stvari koje se kose s vrhovnim interesima što naše prirodne instinkte konstantno nastoje ugušiti.

Profitirajući na obmani i jednih i drugih, neke su više sile, koristeći takozvani novac, u stanju podijeliti zajednice na pristaše i kontroliranu opoziciju. Već dugi niz stoljeća znanost uništavanja nadjačava stvaralačku kreativnost. Kroz monopolizirani novac kao primarni građevni materijal ljudskog društva, industrijalizirana populacija religioznih individua gotovo je u potpunosti lišena svojih moćnih naturalnih sposobnosti poput kritičkog razmišljanja i logičnog zaključivanja. To da je oduvijek bilo tako, to nije olakšavajuća nego je otežavajuća okolnost.

Široj javnosti uglavnom je gotovo u potpunosti nepoznata činjenica da su strahote kroz koje prolazi posljedica genetički modificirane prirodne funkcije novca. Zbog čega ljudi guvernerov potpis na novčanici automatski povezuju s materijalnom garancijom iza tog komada papira? Znaju li ljudi sa sigurnošću da li je središnja banka javna ili privatna institucija? Nije li zaista zapanjujuće da su ljudi uvjereni da su za novčanice koje drže po džepovima bogati, dok su u stvari za njih plus za kamate - dužni? Službeno nije poznato zašto, ali zanimljivo je primjetiti da građani iz nekog misterioznog razloga ni u najfantastičnijim maštama ne mogu pojmiti da bi na primjer ljudski život mogao postojati i izvan okvira države, ili da bi se sukladno demokratskim principima u državi recimo moglo pojaviti i neko drugo sredstvo za razmjenu različito od platnog sredstva što ga izdaje i distribuira samo središnja banka.
Last Edit: 5 years ago by Gaja.

Re: Globalna Monetarna Reforma I Transformacija Društva 5 years ago #2561

  • kekec
  • OFFLINE
  • Fresh Boarder
  • Posts: 4
  • Karma: 0
Poplava Informacija, Suša Kritičkog Razmišljanja

Učimo djecu kako da misle, a ne što da misle!

Informacijama postajemo preplavljeni do te mjere da nam počinje prijetiti smrt od gušenja. Stigao je trenutak u kojem kreativno razmišljanje treba zamijeniti informaciju.

Informacija je veoma važna, lako ju je učiti i lako ju je provjeriti. Stoga uopće ne čudi da obrazovanje vodi veliku brigu o informacijama. Razmišljanje nije zamjena za informaciju, ali informacija može biti zamjena za razmišljanje. Većina teoloških definicija Boga kiti potpunim i savršenim znanjem. Kad je znanje potpuno i savršeno, onda je razmišljanje suvišno i nepotrebno.

U nekim društvenim segmentima moguće je ostvariti postizanje potpune informacije. Ta se područja poslije pretvaraju u rutinske zone u kojima razmišljanje postepeno izumire. Već smo dobro zagazili u budućnost gdje ovim rutinskim stvarima upravljaju računala.

Što nam vrijedi informacija ako dobro ne razmislimo na koji način je najbolje možemo upotrijebiti? Budući da nam informacijska tehnologija i kompjuteri isporučuju sve više informacija, ne želimo li se u tom moru informacija zbunjeni utopiti, potrebno je sve više razmišljati. Kad je u pitanju budućnost, onda zaista moramo jako dobro razmišljati jer o njoj nikad nećemo imati skroz na skroz pouzdane informacije.

Bez razmišljanja ništa novog u kreativnosti, ništa novog u poslovanju, ništa novog ni u bilo čemu drugom. Ista informacija na raspolaganju je i našim konkurentima, ako je namjeravamo iskoristiti bolje od njih onda je jedini način za to razmišljati.

Dakle informacija sama po sebi nije dovoljna. Neophodno je i razmišljati. Međutim, izloženi smo jednoj teškoj dilemi. Sve informacije su vrijedne. Svaki novi bit informacije povećava vrijednost onome što već znamo. Kako skupiti hrabrost i smanjiti količinu vremena koju trošimo na učenje informacije, a zatim pronaći vrijeme za podučavanje tehnikama razmišljanja neophodnim da bi se informacija najbolje iskoristila? Očigledno da je neophodan kompromis.

Uvjerenje da su inteligencija i razmišljanje jedna te ista stvar, dovelo je do dva nesretna zaključka u obrazovanju. Prvi je taj da ništa ne treba poduzimati u vezi studenata s visokom inteligencijom jer će oni automatski biti dobri mislioci. Drugi je pak taj da se ništa ne može učiniti za studente bez visoke inteligencije, iz razloga što oni nikad neće biti dobri mislioci.

Odnos između inteligencije i razmišljanja sličan je odnosu između automobila i vozača. Brzi automobil netko može jako loše voziti, dok sporim automobilom neko drugi može odlično upravljati. Snaga je potencijal automobila isto kao što je inteligencija potencijal uma. Vještina vozača određuje kako će biti iskorištena snaga automobila, a vještina mislioca određuje kako će se iskoristiti inteligencija. U biti, razmišljanje se može definirati kao operativna vještina kojom inteligencija djeluje na osnovu iskustva.

Mnogi jako inteligentni ljudi često zauzimaju stav o nečem, a zatim koriste svoju inteligenciju za obranu tog pogleda. Kako su vlastiti stav u stanju prilično dobro braniti, nikad ne osjećaju potrebu za istraživanjem teme ili obraćanjem pažnje i na alternativne poglede. To je loše razmišljanje i dio inteligencijske zamke.

Kad su svi komadići slagalice na broju, veoma inteligentnim ljudima slaganje obično ide dobro od ruke, ali kad se od njih zatraži da pronađu dijelove i procjene im vrijednost, suočavaju se s poteškoćama. Nije rijetkost ni da ego predstavlja nepremostivi problem. Visoko inteligentni ljudi jednostavno obožavaju biti u pravu. To u praksi može značiti da veliki dio svog vremena provode napadajući i kritizirajući druge, budući da nema ništa lakšeg od dokazivanja da su ostali u krivu. S druge strane, to također može značiti i da zato što nisu sigurni jesu li u pravu, visoko inteligentni ljudi nisu spremni preuzeti na sebe špekulativne rizike.

Naravno, visoko inteligentne ljude ništa ne sprečava da budu i izvrsni mislioci. Ali to nije nešto što dolazi automatski samo od sebe. Vještinu razmišljanja je neophodno razvijati.

U školi, pred zagonetkama, testovima, na ispitima i u našim vrijednosnim sustavima, naglasak svega stoji na pameti. Pametan mladi čovjek može zaraditi puno novca na burzi, ali njegov osobni život za razliku od toga može biti potpuni kaos. Mudrost je usporediva sa širokokutnim, a pamet s uskokutnim objektivom kamere. Stoji činjenica da ljudi redovno mnogo manje pozornosti obraćaju na mudrost nego na pamet. Uglavnom zato jer vjeruju da se mudrost ne može naučiti, već da ona dolazi s godinama i iskustvom. Radi se o zabludi.

Mudrost se može podučavati. Mudrost u velikoj mjeri ovisi o percepciji. Mudrost je stvar podučavanja percepcije, ne samo logike. Da li razmišljanje mora biti teško? Zašto uvijek pokušavamo razviti razmišljanje dajući ljudima zadatke koji su za njih previše teški? Očito zbog toga što prelagani zadaci ne zahtjevaju ulaganje napora u razmišljanje, pa nema osjećaja postignuća i ništa nije naučeno.

U gotovo svim granama razvoja vještina, uključujući skijanje, glazbu, kuhanje i tenis, koristimo umjereno teško zadatke. Drugim riječima, zadaci nisu nemogući ali vještine se moraju dobro uvježbavati. Tako prakticiranje vještine postaje glatko, a i jača se samopouzdanje. Nemogući zadaci uništavaju samopouzdanje. Eto zašto se toliko veliki broj ljudi odrekao razmišljanja. Mase razmišljanje smatraju dosadnim zato što je preteško. Kako se radovati izvođenju nečeg što se ne može izvesti?

Mozgovne slagalice, zagonetke i matematičke igre nisu dobar način za podučavanje razmišljanja. Također, uvjerenje da onaj tko može učiniti vrlo teške stvari može učiniti i lagane stvari nije podržano iskustvima ljudskog postojanja. Mnogi ljudi sposobni za prave mentalne podvige ponekad nisu sposobni nositi se sa sasvim jednostavnim zadacima.

Osnovno pravilo intelektualizma: "Ako nemaš puno toga za reći, iskompliciraj stvar do maksimuma". Suvremeni se intelektualac boji jednostavnosti isto koliko i poljoprivrednik strahuje od suše. Ako nema složenosti, čemu se uopće truditi i o čemu pisati? Ako nas učitelji uče da moramo biti što kompliciraniji želimo li ih impresionirati, kako poslije ta prekompliciranost može biti praktična za upotrebu? Kompleksnosti u izražavanju nema granica. Ako želimo, i ove redove možemo rastaviti na html kodove, pa ih skupa s njihovom međuovisnošću opisivati do beskonačnosti.

Jednom kad smo se naoružali konceptima, možemo režirati i najsloženije stvari. U igri riječima ne postoje ograničenja, pogotovo kad za jeftine pare počinjemo biti plaćeni ne samo za komentiranje kompliciranosti drugih, nego i za komentiranje komentara na komentare. U točci u kojoj je u igru ušao i novac, komentiranje je postalo poštovanije i važnije od kreativnosti. Izjednačavanje intelektualizma s razmišljanjem rezultiralo je odustajanjem od potonjeg, a to je neprocjenjiva šteta.

Mislioc mogu biti i bez da sam intelektualac. Štoviše, brojni intelektualci nisu dobri mislioci. U školama se ispred studenata često postavljaju radni listovi i udžbenici, a zatim se od njih traži da reagiraju na ono što je ispred njih. Iz tog razloga, praktički svo razmišljanje podučavano u školi naziva se "reaktivno". "Ovdje je nešto, što mislite o tome?" Ovakva praksa nije isto što i izvesti studente izvan učionice i zatražiti od njih da organiziraju biznis, rješe stvarne probleme ili pokrenu stvarni projekt. Navedeni reaktivni tip razmišljanja savršeno se uklapa u intelektualnu obrazovnu tradiciju o tome kako reagirati na nešto što već postoji.

Škola i obrazovanje su dobrim dijelom igra koja stanuje izvan dimenzije stvarnog života. Stvarni život zahtjeva puno "proaktivnog" razmišljanja. Proaktivno razmišljanje u principu znači izaći vani i djelovati. Vani nema stola na kojem je nešto postavljeno ispred nas, i nisu sve informacije dostupne - neke sami moramo pronaći. Ako ostanemo sjediti na stolici, ništa se neće dogoditi. Lako je jesti u restoranu ako su nam servirali obrok. Ali nabaviti sam hranu, sam je skuhati ili je čak sam i uzgojiti, to je sasvim drugačije iskustvo.

Dakako, nije krivica samo na obrazovanju to što je proaktivno razmišljanje u odnosu na reaktivno razmišljanje gotovo pa i nezastupljeno, ali je ono najveći krivac za uvjerenje da je reaktivno razmišljanje samo po sebi više nego dovoljno.
Time to create page: 0.36 seconds