Alternative currency and balanced living system. Alternativna valuta i uravnoteženi životni sistem. Moneta alternativa e sistema di vita equilibrato.

Linija

Search

Home Forum
Welcome, Guest
Username Password: Remember me
  • Page:
  • 1

TOPIC: Ekonomija - Pustite Je Neka Umre

Ekonomija - Pustite Je Neka Umre 7 years, 4 months ago #1597

  • teknik
  • OFFLINE
  • Platinum Boarder
  • Posts: 535
  • Karma: 0
Mnoge zapadne nacije već su u bankrotu

Američka centralna banka (Federalne rezerve SAD-a) odlučila je povećati svoju knjigovodstvenu vrijednost za 1.5 bilijardi dolara, što u prijevodu znači da će tiskati još dolara. “Mnoge zapadne nacije već su u bankrotu (SAD, Španjolska, Island i Irska) i jedino što im preostaje jest tiskanje novih količina novca. Američki ukupni dug npr. iznosi 54 bilijardi dolara (i raste) i nemoguće je nadati se da će SAD ikad biti u mogućnosti otplatiti svoj dug u njegovoj današnjoj vrijednosti. Drugim riječima, SAD će ili proglasiti nemogućnost plaćanja (po mom mišljenju malo vjerojatno) ili će tiskati dolare u toj mjeri da će rezultirajuća inflacija učiniti vrijednost duga puno manjom kroz gubitak kupovne moći dolara”, kaže Saxena.



Ekonomija - Pustite Je Neka Umre





Uz malo sreće, ekonomija se nikad neće oporaviti.

U savršenom svijetu, burza bi se srušila 70-80% i usto bi se zatvorio otprilike jednaki postotak naših banaka. Da, nezaposlenost bi porasla kad bi stotine tisuća dobro plaćenih brokera i bankara ostali bez posla, no barem više ne bi izvlačili kapital o našem trošku. Trebalo bi ih nahraniti, no to bi bilo puno jeftinije nego držati ih u luksuznim uvjetima koje sada uživaju. Čak nas i Bernie Madoff košta manje u zatvoru nego na Park aveniji.

Nisam sarkastičan. Da ste proveli zadnje desetljeće kao ja, proučavajaći na koji je način centralizirani ekonomski plan pustošio stvarni svijet kroz posljednjih 500 godina, znali biste cijeniti ovaj financijski kolaps zbog onog što predstavlja, a to je kraj igre.
Racun je dosao na naplatu; maske su spale; pravda se pokazuje, ravnoteža se uspostavlja, i to je na kraju krajeva pozitivno.

Prije tri godine počeo sam pisati knjigu u kojoj sam želio objasniti ljudima kako je umjetan i dehumanizirajući koncept korporatizma kojem podređujemo toliki dio svojih života. Ne samo da sam vidio kako kolaps dolazi – nego sam se bojao da neće doći dovoljno brzo da nas probudi iz samouništavajućeg sna beskonačnog ekonomskog rasta.
Planet i ljudi na njemu su oporezovani iznad svojih produktivnih mogućnosti. Probajte to objasniti bankaru čija egzistencija ovisi o održavanju te iluzije, ili ljudima čija penzija ovisi o uvlačenju nove generacije u tu piramidalnu shemu. Probajte objasniti zadnjim kupcima stanova u Zagrebu da su investirali u nekretninu u vrhu cijena, netom prije kraha tržišta.

Sad kad je prevara koju smo pomiješali sa stvarnim ekonomskim napretkom kolabirala pod vlastitom težinom, puno je lakše voditi smislenu raspravu. I ako išta, još je važnije da shvatimo kako je sistem koji je u opasnosti neprirodan, i da nije vrijedan ni održavanja ni spašavanja. Zvijer koja je na izdisaju – korporativni model trgovine – nije, niti je ikad bio koristan za realnu ekonomiju. To mu nikad nije ni bila svrha.
I prije nego počnemo raspravljati o njegovom kraju, ili još gore, počnemo bacati novce na njegovo spašavanje, moramo shvatiti čemu je služio, kako nas je isisao skoro do kraja, i zašto bi ga trebali osloboditi muka (naših).

Ovlaštene korporacije

U dobrim starim vremenima, još u srednjem vijeku, ljudi su jednostavno poslovali jedni s drugima. Kako je putovanje postajalo sve lakše, srednja klasa trgovaca i malih proizvođača postajala je sve bogatija. Toliko bogata da su postajali prijetnja moći aristokrata. Monarsi su trebali iznaći način kako da zaštite svoje bogatstvo prije nego ih slobodno tržište sruši s trona.

Izmislili su ovlaštene korporacije. Dodjelom ekskluzivnog ovlaštenja, kralj je bio u mogućnosti svojim prijateljim iz trgovačke klase osigurati monopol u pojedinom sektoru ili regiji. Zauzvrat je dobio udjele u novoj kompaniji. Tako se ovlaštni trgovac ili proizvođač nije morao brinuti o konkurenciji, njegovo mjesto na vrhu hijerarhije bilo je osigurano silom zakona. Monarh više nije trebao brinuti o gubitku svojeg autoriteta, kompanije s kraljevskim ovlaštenjem su normalno uvijek podupirale kralja.

No to je u korijenu promijenilo način poslovanja. Umjesto da svoj uspjeh temelje na inovacijama i napretku, korporativni monopoli jednostavno su izvlačilii bogatstvo iz regija pod svojom kontrolom. Nisu se više morali natjecati, nego su samo sisali resurse iz mjesta i od ljudi. U međuvremenu, ljudi koji su živjeli i radili u stvarnom svijetu izgubili su mogućnost stvaranja nove vrijednosti za sebe.

Na primjer: u 1700-ima, američki kolonisti su mogli uzgajati kukuruz, ali s njim nisu smjeli raditi ništa osim prodavati ga po unaprijed određenim cijenama Britanskoj East Trading kompaniji, korporaciji sankcioniranoj od strane Engleske za poslovanje u kolonijama. Kolonisti nisu čak smjeli ni prodavati pamuk jedni drugima, niti praviti odjeću od njega. Bili su dužni, zakonom, slati ga natrag u Englesku gdje je odjeću proizvodio drugi ovlašteni monopolist, koji ju je tada prodavao u Americi. Američki rat za nezavisnost nije bio toliko protiv Engleske same koliko protiv njenih monopolističkih korporacija.

Druga velika inovacija rane korporativne ere bio je monopol na novac. Prije toga postojalo je mnogo vrsta novca. Lokalni novac, koji je omogućavao lokalnoj privredi da reinvestira u samu sebe, te centralizirani novac za transakcije na velike udaljenosti. Lokalni novac bio je unaprijed zarađen. Seljak bi uzgojio žito, donio ga u skladište, i dobio potvrdu za količinu žita koju je tamo pohranio. Potvrda je služila kao novac – čak i kod ljudi koji nisu trebali žito u datom trenutku. Svi su znali koliko vrijedi žito.

Zanimljiva stvar kod lokalnog novca bila je ta da je s vremenom gubio vrijednost. Ljudi koji su skladištili žito trebali su biti plaćeni, a određeni dio pojeli su glodavci. Tako je svake godine novac vrijedio nešto manje. To je ohrabrivalo ljude da novac potroše, umjesto da ga skladište. I to su i činili. Radnici u kasnom srednjem vijeku bili su plaćeni više za manje posla nego u bilo kojem drugom trenutku u povijesti. Žene u Engleskoj su u to vrijeme bile višlje nego danas, jedna indikacija o njihovom zdravstvenom stanju. Ljudi su održavali svoju opremu, i investirali u inovacije. Bilo je toliko viška novca, da su ljudi gradili katedrale. Velike europske katedrale nisu bile plaćene od strane Vatikana; bile su to lokalne investicije od strane malih gradova koji su tražili način da svoje bogatstvo podijele sa budućim generacijama.

Lokalni novac favorizirao je lokalne transakcije, što je išlo protiv interesa velikih korporacija koje su radile izdaleka. S ciljem da osiguraju svoj položaj, kao i položaj svojih ovlaštenih monopola, monarsi su počeli zabranjivati lokalni novac, i prisiljavati ljude da koriste državnii novac. Centralizirana vauta radila je u suprotnom smjeru. Nije bila unaprijed zarađena, nego posuđena od strane centralne banke. Sav novac izdan osobama ili poslovima morao je biti vraćen, s kamatama.

Kako to utječe na ekonomiju? Bankrotira ju. Evo kako: firma posudi 1000 dolara od banke. Za deset godina, recimo, mora vratiti 2000. Odakle dolazi dodatna tisuća? Od neke druge firme koja je posudila 1000 dolara od banke.Kako bi jedna firma mogla otpatiti dug, ona druga mora bankrotirati. To, ili moraju posuditi još 1000. I tako dalje.

Ekonomija bazirana na centralnoj valuti s kamatama mora rasti da bi preživjela, a to znači eksploatirati više, proizvoditi više, te trošiti više. Novac s kamatama favorizira redistribuciju bogatstva od periferije (ljudi) prema centru (korporacijama). Samo sjediti na novcu je najsigurniji način kako se obogatiti. Po samom mehanizmu, bogati postaju bogatiji, u apsolutnom i relativnom smislu riječi.

Najveći generator bogatstva je samo bankarstvo. Posuđivanje novca s kamatama ljudima i firmama koji nemaju nikakvog drugog načina vršiti transakcije, stavlja banku u centar eksploatacijske jednadžbe. Što dulje ekonomija preživi, više je novca posuđeno, i više kamata se naplati.

Financijski kolaps

Tako je to manje više funkcioniralo u posljednjih 500-injak godina do danas. Što je pošlo po krivu? Ništa. Sistem je funkcionirao onako kako je trebao. Problem je bio što se nakon postratne američke ekspanzije, realna ekonomija više nije imala gdje širiti. Proizvodili smo i trošili onoliko koliko smo mogli. Skoro nikakva komercijalna aktivnost nije se odvijala izvan korporativog sistema. Nije više bilo mjesta za rast. Sigurno, outsourcing, otkazi, i nove tehnologije stvorili su dodatnu efikasnost, no ratovi, rastući troškovi zdravstvene zaštite, te tečajne rate neutralizirale su sav dobitak.

Još gore, kapital nagomilan od strane bogatih zahtijevao je tržišta, čak i lažna tržišta, u koje bi mogao investirati. Postojala je hrpa novca, no nigdje da ga se stavi. Ništa na čemu bi se špekuliralo.

Dot.com balon izgledao je obećavajuće, no prsnuo je jednako brzo kako je i nastao. Tako su se špekulatori okrenuli stvarnim vrijednostima, kao što su kukuruz, nafta, i nekretnine. Počeli su investirati u stvari koje ljudi trebaju za život. Ono što ljudi nisu razumjeli jest da ne postoji način za borbu protiv špekulatora. Špekulatori ne kupuju kuće da u njima žive, kupuju ih da ih preprodaju. Ne kupuju naftu da je spale, nego da ju gomilaju na tankerima dok cijena ponovno ne poraste. Činjenica da 95% ekonomskih transakcija otpada na špekulacije robama i valutama, a samo 5% na njihovu praktičnu uporabu sigurno govori nešto. Prava ponuda i potražnja imaju malo veze sa cijenama. Mi ne živimo u ekonomiji, nego u Ponzijevoj shemi.

Srećom po nas, banke, i o njima ovisni špekulanti, napravili su lošu okladu: kadili su se na našu mogućnost da proizvedemo stvarnost na kojoj mogu bazirati svoje visoko kreditirane sheme. No mi to nismo mogli. Stavili su nas između čekića i nakovnja. S pomoći Georgea W. Busha, prodali su nam ideju vlasništva kuće kao preduvjet za američki san. Stvorili su mnoštvo kreditnih proizvoda kojima su nas uvjerili da si možemo priuštiti precijenjene nekretnine. Bankarska industrija potrošila je stotine milijuna dolara na donošenje novih zakona koji bi osobni bankrot učinili što težim, dok su u isto vrijeme prodali zajmove ljudima koji ih nisu imali šanse otplatiti.

Banke nije bilo briga, jer nikad nisu namjeravale naplatiti te zajmove. Jednostavno su osigurale novac s hipotekarnim kućama, koje su tada prepakirale zajmove. U zamjenu za keš, banke su dobile pravo da prodaju zajmove institucionalnim investitorima poput mirovinskih fondova, te vama i meni. Banke dobiju sve kamate, a sav novac dolazi od nas. Naše penzije su vezane u nenaplativim kreditima. Banke igraju s obje strane naplaćujući kamate, ali nisu odgovorne ni za jednu.

I kad se cijela shema počinje rušiti, što mi radimo? Pokušavamo spasiti te iste banke koje su i uzrokovale ovaj nered, pod izgovorom kako trebamo te banke za realnu ekonomiju, budući samo banke mogu pružiti potrebni kapital.

Da, to je nepravda

Predsjednik Obama možda je pametniji od većine nas, no pokušava spasiti te iste institucije koje su nas u prvom redu i opljačkale. Nije on socijalist, on je korporatist. Upotrijebiti buduće poreze za stvaranje novih poslova je jedna stvar. Upotrijebiti buduće poreze kao poklon bankama da ih posuđuju s kamatama je pljačkanje siromašnih da se plate bogati kako bi mogli pljačkati siromašne.

Koliko god bilo bolno za gledati, koliko god iritantno onima sa sve manjim mirovinskim ušteđevinama, kolaps centralizirane korporativne ekonomije je dobra stvar. Napraviti će mjesta realnoj ekonomiji da zauzme njezino mjesto. Iako privremeno neugodno za bogate, i privremeno devastirajuće za siromašne, to je možda najbrži i najmirniji način za rastaviti sistem postavljen od monarha još u srednjem vijeku.

Ako korporativni trgovački lanac zbog svojih dugova ne bude u mogućnosti popuniti svoje police proizvodima ovog proljeća, to bi mogao biti poziv na buđenje ljudima da kao zajednica podrže lokalnog seljaka pretplatom na njegove proizvode. Ako bivši analist Lehmann banke uvidi da nije u stanju naći posao ne zato što se njegova industrija skuplja, nego zato jer njegov rad ne proizvodi nikakvu dodanu vrijednost, biti će primoran naučiti raditi nešto korisno. Ako urbani elitni roditelj više ne bude mogao plaćati privatno obrazovanje za svoju djecu, možda donira javnoj školi vrijeme koje bi inače potrošio zarađujući novce za privatnu školarinu.

Ukratko, što manje budemo u mogućnosti ovisiti o poslu po starom kao načinu poslovanja da ispunimo svoje dnevne potrebe, više ćemo biti primorani okrenuti se jedni drugima. Ponekad ćemo si pomagati besplatno iz osobnih razloga, ili zato što živimo u istoj zajednici. Ponekad ćemo razmjenjivati usluge. Ponekad ćemo ovisiti o lokalnom novcu kako poslovi u centralno-bankarskom sistemu budu sve rjeđi i lošije plaćeni.

Bez centralnih banaka i korporacija, morati ćemo otpočetka naučiti kako obavljati stvari. U tijeku toga, otkriti ćemo kako te institucije ipak nisu bile naši dobrotvori. Nikad nisu ni trebale biti. Izmišljene su kao posrednici u našim transakcijama kako bi se okoristile novostvorenom vrijednošću na našu štetu. Daleko od toga da su koristile trgovini i industriji, služile su kako bi stvarni svijet pretvorile u predmet špekulacija, a ljude u dužnike.

Tekuća financijska kriza je najbolja prilika u dugo vremena za nenasilnu revoluciju protiv bezličnog fašizma pod kojim nesvjesno već predugo živimo. Ugrabimo priliku!
Last Edit: 7 years, 4 months ago by teknik.

Re: Ekonomija - Pustite Je Neka Umre 1 month, 2 weeks ago #3280

Famozni stobrečanin Dražen Kasalo (u javnosti poznatiji kao osnivač udruge Čovjek i njezinog Arbitražnog suda pravde, autor knjige 'Kontrola uma u pravom sistemu, organizator događaja 'Prva konvencija živog čovjeka' te inicijator predstojećeg osnivanja organizacije 'Društvo živog čovjeka) nedavno je po četvrti put zaredom zario nož u leđa istinskom oslobođenju čovjeka od robovanja Matrixu. Krivotvoreći više puta ne samo sopstveni identitet već i cjelokupno činjenično stanje, grubo kršeći vlastita obećanja te Univerzalni Prirodni Zakon i Statut udruge Čovjek te Pravilnik njezinog Arbitražnog suda, Predsjednik potonjeg posegnuo je čak i za najgnusnijim prljavštinama ne bi li što učinkovitije sabotirao konkretno realno distanciranje od religioznog fanatizma zvanog 'državizam'.
Beskonačne falinke u koje se sam sav umrsio postavljajući zamku 'suvereni građanin' svakom nedovoljno upućenom pojedincu voljnom postati 'suvereni čovjek', Kasalu se silovito obilo o glavu i potvrdilo staru poslovicu "ko drugome jamu kopa sam u nju upada". Obmanjujući plemeniti paravan ispod kojeg navedeni infiltrator u potaji podlo podriva nepatvorenu oslobodilačku vibru - raskrinkan je u cijelosti te objelodanjen u Izvještaju o golemoj laži kojom je, dovevši se u monstruozno kontradiktornu poziciju, 17.04.2018 donio kompletno nakaradno Rješenje o odbacivanju Tužbe Aljoše iz obitelji Đurić protiv Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske. Više o suludoj liniji ponašanja i principu djelovanja kojeg su Kasalo Dražen te udruga Čovjek i Arbitražni sud pravde zauzeli prema svakom i bilo kom ljudskom stvorenju, organizaciji, fizičkoj ili pravnoj osobi, svejedno nastupali ovi u svojstvu bilo tužitelja, bilo tuženika, bilo ugovornih protustrana, bilo partnera u poslovnim aranžmanima ili drugim projektima i odnosima ikoje vrste - može se pročitati na sljedećem linku:

  • Page:
  • 1
Time to create page: 0.23 seconds